Tuesday, July 5, 2016

Your past doesn't determine your future: or how Rogers persuaded me to stop using their data services

Do you get annoyed when someone tells you that you are not capable of doing something just because you never did it before? Most people make this mistake even when they judge their own future. For example, many people get discouraged after a few unsuccessful attempts to quit smoking or to change some other behavior pattern. They think that their past offers information about their future. This is a common mistake that most of us sometimes do.

But, if it is true that we make choices, then our past is simply a series of choices that we made before. it is a historical record, not a causal relationship. Just because we made the same choice over and over again in the past doesn't mean that there is something deterministic about our behavior--it doesn't mean that we had to make that choice because if we had to do something, then that something wouldn't be a choice.

Now when we have the theory laid out, let me share an experience where a sales person tried to use the historical record of my past behavior to support the idea that I had to behave that way in the past and that I have to keep behaving the same way in the future. The following is my conversation between me and a Rogers sales person.

Sales person: We have a data plan that would give you 2.5 GB of data on your phone. The only thing we would need to do is to change your bill from the current $60 to $100. 

Me: I don't think I am interested in that. The only thing I would be interested in is that Rogers gives me more data without increasing what I am currently paying. But, since Rogers is using its oligopoly position, I know it will not do that. 

Sales person: But this is a great plan for you; you are already accumulating over $50 in extra charges for exceeding your data limit. Why don't you want to take this great plan?

Me: Because I like to make mistakes. 

Sales person: I am trying to help you not to make a mistake. Why not take this plan? 

Me: Because then I would not have an option to spend less than $100 on my phone bill, an option that I have now. 

Sales person: You have been exceeding your data limit for the past three months and accumulating more than $100 in total charges.

Me: My past doesn't determine my future.

This conversation persuaded me that Rogers doesn't deserve my money. I thought that they are capable of respecting their customers' free will and intelligence, but I was wrong. This is why I decided to stop using my phone data for anything other than emergencies. No more Facebook on the phone! This is what happened to my data usage history after the unfortunate conversation on June 16th. The flat part of the graph below starts on the same date.

So, there you go, Rogers. You lost about $50 per month from me. It may not be much for you, but given the persistence by which your sales person tried to sell your plan to me, maybe it is much.

Tuesday, June 7, 2016

Да ли је Ђоковић највећи Србин послије Тесле?

Врло је добро познато да је Новак Ђоковић нешто попут националног хероја за многе Србе. Недавно је назван и једним од два највећа Србина, а други би требало да буде  Никола Тесла. Мислим да је ово проблематично из два разлога.

Прво, зашто је толико важно да је Ђоковић из Србије? Ово је, чини се, особина која га дефинише, ако је вјеровати његовим поносним сународницима. Али, његово српство нема ништа са његовом тениском беличином. Изгледа да ово не говори толико о самом Ђоковићу колико говори о онима који дају овакве коментаре. Ово ме води до другог разлога зашто мислим да је сва та "највећи Србин" мантра забрињавајућа.

Ако његово српство није узрок његове тениске величине, а није, чини се онда да је наглашавање Ђоковићеве националности сигнал жеље осталих Срба да кажу свијету: "ево видите, он је један од нас; он нас представља." Али, зашто бих ја хтио да ме представља Ђоковић, а не моја лична постигнућа? Па, ако осјећам да су моја лична постигнућа безначајна, онда би имало смисла користити туђа постигнућа као да сам и ја дио њих.

Ово је тужно. Изгледа да опсесија Ђоковићем сигнализира врло низак степен самопоуздања код многих Срба. Занима ме шта ће бити кад Ђоковић више не буде на врхунцу каријере. Један могући сценарио је да он тада постане извор бијеса многима од оних којима је сада извор поноса.

Is Djokovic "the greatest Serb" after Tesla?

Large Caption: Two Greatest Serbs
It is well known that Novak Djokovic is somewhat of a national hero for many Serbs. Recently, people started calling him "one of the two greatest Serbs," the other being Nikola Tesla. I find this unfortunate for two reasons.

First, why is it so important that Djokovic comes form Serbia? This seems to be his defining feature according to the proud compatriots. His Serbianness has nothing to do with his greatness as a tennis player. It seems that this is not so much about Djokovic as much it is about the commentators. and this leads me to the second reason why I find this whole "the greatest Serb" thing troubling.

If being Serbian is not what caused Djokovic's tennis greatness, then it seems that the emphasis on Djokovic's nationality signals the desire of other Serbs to say to the world "see, he is one of us; he represents us." But, why would I want to use Djokovic to represent myself instead my own achievements? Well, if I feel that my own achievements are insignificant, then it would make sense to use someone else's achievements as if I am part of them.

This is saddening. The Djokovic obsession seems to signal a very low self esteem level by many Serbs. I am curious to see the reaction when Djokovic is not at his peak any more. One potential outcome is that he becomes a source of anger for many of those who now see him as a source of their pride.

Saturday, March 26, 2016

Do we need evidence that Syrian refugees are human?

I lived about one quarter of my life as a refugee--six years in Serbia and four years in Canada. That experience gave me a special "insider" perspective on racism that I would like to share here. The reason I would like to share my perspective is to point to the idea that sometimes we think we are helping refugees, but we are in fact not helping at all. We might even be helping those who want to harm refugees, and we may be dancing to the racists' tune.

Those unfortunate situations when we are dancing to the racists' tune may occur when news articles are geared toward "dispelling the negative image of refugees." For example, a recent article titled "What Are Syrian Refugees Like? This Canadian Found Out" talks about a Syrian who helped his Canadian neighbours during the recent ice storm.

Although it seems like a good idea to point out the positive deeds of refugees, this article is sending a racist message. First, it implies that it was important to specifically point out that the good-doer was a refugee, as if we wouldn't expect refugees to help their neighbours. But, why wouldn't a refugee help? The article is trying to say to those who don't like refugees: "See, refugees are good people." By doing that, it is implying that it is necessary to persuade others that refugees are capable of being good, as if refugees are somehow different from the rest of us and we need to verify their humanity.

Many believe that stories like this are needed since there is an opinion shared by some that refugees will not contribute to their new homes and societies. But, the thing is--most of us Canadians won't contribute to our neighbourhoods in any special way, and that's considered OK. I don't know the names of most of my neighbours, but no one is questioning my decency because of that. We don't have to contribute to our neighbourhoods in any special way to be considered decent people. It is taken as default that we are good people until we do something bad. But, articles like the one I linked above imply that refugees need to show extra effort just to get to the level where the rest of us get by default. 

We still might try to defend the article's narrative by saying say that stories like these are meant to reinforce the idea that suspicion of refugees is unwarranted. But, if we take this claim seriously, we are insulting the intelligence of our fellow Canadians. I am confident that the average Canadian does not need anyone to tell him that refugees are human just like the rest of us. Just like within any group of people, there are good people among refugees, but there are also some nasty ones. Neither the good ones nor the bad ones represent the whole group. If I am wrong in this assumption about the ability of our fellow Canadians to recognize the humanity of other people, then we should be afraid of our fellow Canadians, not the refugees. The most dangerous people are those whose belief in other people's humanity depends on anecdotal evidence and public opinion.

If you have lived as a refugee anywhere, you know that no amount of effort to show that you are as good of a human as anyone else will ever be enough for those who are racist. Therefore, don't. Don't play to the racist's tune and let them manipulate you into trying to prove your humanity. Those who don't have faith in your humanity to begin with will not be persuaded by any amount of evidence.

Sunday, January 3, 2016

Does more guns mean more gun violence?

Gun laws are a big issue in the US. Some argue that more people need to carry guns as a deterrent against criminals. Others argue that allowing more people to own and carry guns would lead to more gun violence. The first natural step in this debate would be to compare US states in terms of gun ownership rates and gun violence rates to see if there are any correlations. So, I did just that. The graph below plots US states (each blue dot represents one state) in terms of gun ownership (as a percent of state population) and gun murder rates per 100,000 people. The plot indicates that there is almost no correlation between the two. If any, there is a weak negative correlation, which means higher gun ownership rates may be associated with lower rates of gun murders.

One state (DC) had an extremely low rate of gun ownership but it also had the highest rate of gun murders among all states. DC was excluded from the plot above, but if DC is added, the negative relationship becomes a bit stronger. In the plot below DC is the dot that shows over 16 murders per 100,000 people.

So, we are getting either a weakly negative correlation or no correlation at all between gun ownership and gun murder rates. We know that the existence of correlation between two variables does not imply causation. But, if there is an absence of correlation, this signals either no relationship between the two variables or a really weak relationship masked by other, more powerful factors.

Thus, our rudimentary statistical analysis suggests that more guns does not mean more gun violence in the US.

Then again, some people argue that the US is in some ways different from the rest of the world. Let's check if this is true for the correlation between gun ownership and gun violence. The diagram below shows gun ownership rates and gun murder rates for different countries.

 Again, we see almost no correlation or a an extremely weak negative correlation. But, this graph looks a bit "crowded" due to a high range of differences across countries. We could see the data better if we split them into "high," "medium" and "low" categories. Below are three graphs that show gun ownership rates and gun murder rates for three sets of countries: (1) countries with murder rates from 0 to 1 murder per 100,000 people, (2) countries with murder rates from 1 to 10 murders per 100,000 people, and (3) countries with more than 10 murders per 100,000 people.

Again, we see almost no correlation between gun ownership and gun murder rates for the three subsets of countries. Thus, whatever is causing the differences across countries in gun murder rates, we can be pretty sure it is not the gun ownership rates.

Tuesday, December 29, 2015

Why police lives matter less than civilian lives

An ABC News article showed a photo of two guns, one of which is a toy, while the other is a real gun. The point of the photo is supposedly to illustrate how hard it was to distinguish the two. The article goes on to say:

"the officer facing a suspect carrying what appears to be a gun often does not know if it is real or fake," the report said. "Worse, the officer will know that if he guesses wrong, that may be the end of his life."

This is used to justify police shooting at people preemptively when it is not clear whether someone is carrying a real weapon or an object that just looks like a weapon. This justification is wrongheaded, because it implies that it is better for a police officer to kill an innocent person than to wait and risk his own life in the process. The reason is this:

One of the primary reasons why we, the taxpayers, pay the police is to compensate them for risking their lives so that they can protect our lives. Risking their own lives is part of the service that we are paying for. If a police officer is not willing to expose himself to a higher level of risk to protect the lives of civilians, including those who may be carrying toy guns, then he is failing to provide the basic service that is part of his job.

I am a teacher, and the service that I provide to students is education. That service implies that I am held to a higher standard when it comes to communication and interaction with students compared to some random Joe on the street. I am supposed to lead by example and thus teach. That's part of my job. On the other hand, a random Joe's job is not to teach, so he can, for example, respond to an insult with an insult, to disrespect with disrespect. But, if I start behaving like a random Joe on the street, then why am I getting paid to educate people? I am clearly not educating them in that case.

This is why, for example, my pride or my emotions in general, are less important than the emotions of my students. I am not paid to express my emotions. I am paid to educate people, and if that means that I need to sacrifice my own comfort to do my job properly, then that's a natural part of the service I need to provide.

We can apply the same argument to any job. For example, a baker works at night to provide us with fresh bread in the morning. The baker sacrifices his sleep because that's the natural part of performing his job and providing us with the service for which we are paying. A firefighter risks his life to save the lives of others. A truck driver does not see his family for weeks so we could eat fresh lettuce from California. A construction worker works in cold and in heat so we could move into our new home when we want to. The list goes on and on.

My point is this: If the key service that you are providing to others, and for which they are paying, requires you to increase the risk of getting shot, then you either accept that risk or quit your job and do something else. Not everyone is willing and able to risk his life to save others, and that's ok, but it's not ok if a police officer is not willing and able to risk his life to save others. Then he is failing the very task he is supposed to perform.

We have all chosen our jobs voluntarily, with all the risks and drawbacks that they bring. This is why teacher's emotions matter less than students' emotions; baker's sleep matters less than his customers' sleep, trucker's family matters less than his customers' families, and police lives matter less than civilian lives.

Tuesday, December 15, 2015

Jugoslovenski ratovi kao zločin odraslih prema djeci

Često, i prečesto, se žrtve i zločinci u jugoslovenskim ratovima devedesetih traže po etničkim, vjerskim, ideološkim ili klasnim kriterijumima. Dijelimo se tu na Srbe, Hrvate, četnike, ustaše, komuniste, fašiste, katolike, pravoslavce, muslimane i još sijaset drugih kategorija. Onda se, tako podijeljeni, prepucavano oko toga ko je bio agresor a ko napadnuti, ko je bio zločinac, a ko žrtva. Mislim da je ovaj pristup umnogome pogrešan.

Čudi me kako još niko nije primijetio jedan mnogo jednostavniji i objektivniji kriterijum za podjelu između žrtava i zločinaca: životnu dob tj. godine starosti. Tu prvenstveno mislim na osnovnu podjelu ljudi na djecu i odrasle. Mislim da je to smisleniji kriterijum za utvrđivanje zločinca iz više razloga.

Prvo, djeca, ni zakonski a ni materijalno, nisu u stanju da izaberu mjesto stanovanja. Ona ne mogu da odluče da će da se odsele iz ratne zone. Ona su taoci odluka odraslih.

Drugo, besmisleno je djecu dijeliti po nacionalnoj, religijskoj, ideološkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi na zločince i žrtve. Moj petogodišnji Dušan bi jednako bio žrtva kao i nečiji petogodišnji Hrvoje ili Mustafa. Njih ne možemo dijeliti na žrtve i agresore po etničkim ili bilo kojim drugim aršinima.

Treće, i možda najvažnije, mi odrasli se uglavnom takmičimo da istaknemo kako je naša osnovna dužnost da djeci, ne samo svojoj, nego svoj djeci osiguramo dostojanstveno odrastanje. Naša dužnost je da ih zaštitimo od emotivnog i fizičkog zlostavljanja. Ako je tako, onda je moja dužnost da zaštitim od zlostavljanja ne samo moga Dušana nego i malog Hrvoja i Mustafu. Isto tako je dužnost Hrvojevih i Mustafinih roditelja da se sa mnom dogovore kako ćemo ispuniti svoju dužnost prema djeci.

U ovom posljednjem segmentu su odrasli ljudi devedesetih debelo zanemarili svoju dužnost prema djeci. Zanemarili su je do te mjere da su djecu izložili danima, mjesecima i godinama trauma. Djeca su svakodnevno bila izložena strahu za vlastiti život i za život svojih voljenih. Djeca su ubijana, ranjavana, protjerivana, pa čak i silovana. Djeca su danononoćno bila izložena najgnusnijim oblicima propagande i ispiranja mozga. Mislim da nema zločina kojem djeca tada nisu bila izlagana.

Ako je osnovna dužnost odraslih prama svojoj i tuđoj djeci bila da nađu načina kako da se dogovore oko toga da djeci omoguće dostojanstveno odrastanje, onda je jasno da su djeca u cijeloj toj priči žrtve, a odrasli su zločinci ili saučesnici u zločinu ili nijemi posmatrači zločina.

Umjesto da terorišu i svoju i tuđu djecu, Dušanovi, Hrvojevi i Mustafini roditelji moraju da se ponašaju shodno svojim godinama, kao odrasli ljudi, i nađu načina da djecu zaštite od emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Oni to devedesetih nisu uradili.

Ta djeca koja su devedesetih emocionalno i fizički svirepo zlostavljana, sada su i sami roditelji male djece. Kod većine je posljedica zlostavljanja bila ta da oni za svoje traume krive neku apstraktnu pojavu zvanu rat, a ne konkretne ljude. Čak i kada krive konkretne ljude, obično se to radi po etničkim, religijskim ili ideološkim aršinima.

Baš zbog takvog pogleda na uzroke svojih trauma ta nekadašnja djeca, koja su sada odrasli ljudi, ne vide kao svoju bezuslovnu obavezu da svoje razmirice s ostalim odraslima moraju rješavati tako da ne ugroze pravo SVE djece na dostojanstveno odrastanje. Zato se bojim da će i oni, ako im se ukaže prilika, krenuti stopama svojih roditelja i djedova u nekom budućem konfliktu.

Tuesday, November 17, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča peta--društveni život

Mnogi naši gastarbajteri se žale da je društveni život u inostranstvu oskudan i da ljudi previše jure za obavezama I novcem. Moje iskustvo je drugačije. Za mene, društveni život nije bio oskudan, ali je bio drugačiji nego u Srbiji. Naime, život u dijaspori mi je na neki način otvorio oči pred vlastitim snobizmom.

O čemu se radi? Prije dolaska u Kanadu bio sam student u Beogradu neke četiri godine, a prije toga sam pohađao kruševačku Gimnaziju. Na oba ta mjesta, okružio sam se ljudima koji su bili u određenom tinejdžerskom fazonu. Slušali smo alternativni rok, bili dio antimiloševićevske struje, i, htjeli mi to da priznamo ili ne, mislili da smo više kul od onih koji su u nekom drugom fazonu, kao što su folk, dens i slično.

U dijaspori je demografska slika drugačija nego na Balkanu. Prvo, ima nas mnogo manje nego u Srbiji pa tako ako u nekom gradu ima nekoliko hiljada Balkanaca, u najboljem slučaju možeš na stalnoj bazi da sretneš tri-četiri čovjeka koji su u rok fazonu. Drugo, čak i da nađeš nekoliko takvih ljudi, malo je vjerovatno da ćeš u tako maloj populaciji naći nekoga čije karakterne crte ti se sviđaju. Naprimjer, odmah po dolasku sam upoznao čovjeka koji je bio "stari roker," ali je bio sklon obmanama, prevarama i spletkama.

Ubrzo sam shvatio da je bitno okružiti se ljudima kvalitetnog karaktera, ma kakve im muzičke i ostale sklonosti bile. Tako je i bilo i to je bilo jedno od mojih najvrjednijih iskustava u dijaspori. Ubrzo sam uz njih naučio i kako se popravljaju auti, položio vozački ispit, išao s njima na "ekskurzije" u obližnje gradove, čuvao tajne i svoje tajne njima davao na čuvanje. Tih nekoliko godina, čini mi se, pružilo nam je svima priliku za odrastanje koju nismo dobili bježeći od raznih vojski i seleći se iz mjesta u mjesto u bivšoj nam domovini.

Sada, desetak godina kasnije, većina nas ima svoje porodice i društveni život smo uglavnom zamijenili porodičnim. Sada mi nije baš toliko ni jasno kad se porodični ljudi žale na nedostatak društvenog života. Kad god sam želio društveni život, nisam njime oskudjevao.

Friday, November 13, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča četvrta--kako me je prošla nostalgija

Dugo tražim bolju riječ od riječi "nostalgija" da opišem osjećaj koji sam, kao svježi imigrant, imao prvu godinu i po dana u Kanadi. Nisam uspio naći jednu riječ, ali mislim da "žal za idealizovanom domovinom" bolje opisuje to stanje duha. U kombinaciji sa nesigurnom realnošću nove domovine, taj žal dobija posebnu dimenziju.

Kod mene je taj žal nestao odjednom, nakon prve posjete Srbiji. Bilo je to u avgustu 2002., godinu i po nakon mog odlaska u Kanadu. Za svoje "izliječenje" ponajviše mogu da se zahvalim nepoznatoj šalterskoj službenici u Glavnoj pošti u Beogradu. Nakon nekoliko dana boravka u Beogradu, otišao sam u poštu da bih obavio neki rutinski posao, ne sjećam se tačno šta. Nakon podužeg čekanja dolazim na red. Službenica, bez da me pogleda, bezvoljno promumla:
- Ličnu kartu.
Pružam joj kanadsku vozačku dozvolu.
- Šta je to?
Službenica nezainteresovano frljne moju vozačku nazad prema meni kroz šalter.
"Znate, ja imam samo kanadsku vozačku dozvolu, a to tamo važi kao lična karta. A imam i staru izbjegličku legitimaciju ako to može."
- Onda pasoš.
"Pasoš sam ostavio u hotelskoj sobi."
- Onda ništa. Vrati se sa pasošem.
Nekoliko sekundi sam stajao tupo gledajući u nju, dok me ona nije prenula.
- Šta gledaš? Nemam ceo dan. Ajmo dalje!

U tom momentu mi je sinulo da mi u Srbiji više nije mjesto. Ne zato što su šalterske službenice depresivne karakondžule. To mi je odavno bilo poznato. Ne ni zato što, da bi se završio kakav posao, treba milion bespotrebnih papira da se skupi. Ne, to nije bio razlog. Razlog je bio to što sam u tom "razgovoru" prvi put osjetio da meni takav odnos dvoje ljudi strašno smeta iako sam do prije godinu i po kroz takav odnos prolazio mahinalno svakodnevno bez obaziranja. Beznađe, bezobrazluk i javašluk su mi godinama bili dio svakodnevice. Mislio sam, valjda, da to tako mora i da ne može bolje. Tada sam shvatio da je bila potrebna samo godina i po da bih se, a da to nisam ni primijetio, navikao na način života u kojem to tako ne mora i u kojem može bolje.

Ta kratka posjeta Srbiji mi je pomogla da razbijem idealizovanu sliku bivše domovine u kojoj je, tobože, sve bolje. Takođe, to mi je pomoglo da iz druge perspektive sagledam novu domovinu. Moja sljedeća posjeta Srbiji uslijedila je tek nakon 11 godina. Ne znam šta sad radi ona šalterska službenica, ali gdje je da je, do groba ću joj biti zahvalan.

Idi, dijete, u školu da ne bi morao raditi

Mislim da su desetljeća proleterske diktature u bivšoj Jugoslaviji odnijeli danak na mnogi poljima, uključujući i naš pogled na svijet. Marksizam je učio da vrijednost proizvoda proističe iz vrijednosti rada koji je na taj proizvod utrošen pa tako postoji gradacija vrsta rada. Rad koji zadovoljava "osnovne" potrebe je najniže na skali vrijednosti. Uglavnom je to fizički rad na proizvodnji hrane, skloništa, infrastrukture itd. Intelektualni rad je, po marksizmu, taj koji zadovoljava neke našu "duhovnu nadgradnju" koja dolazi tek kad se podmire osnovne potrebe. Iz te gradacije proistekla je i praksa da se u bivšoj Jugoslaviji za svaku vrstu posla dodjeljuje određeni broj "platnih poena" koji onda određuju koliko će ko biti plaćen. "Obični," tj. uglavnom fizički poslovi, su dobijali mali broj poena, a oni upravljački "intelektualni" su dobijali uglavnom najveći broj poena.

Neću sad ni da ulazim u to zašto je ovakav sistem logički kontradiktoran i nema uporišta u zdravoj ekonomskoj teoriji. Ono što želim da istaknem je kako je taj sistem decenijama oblikovao psihu naših mladih ljudi. Pošto je sistem nakaradan, takvu je i psihu proizvodio--nakaradnu.  

Jedna od ideja koju je taj sistem izrodio je i ona čuvena koju je mnogi roditelj izgovorio: "Idi, dijete, u školu da ne bi morao raditi (fizičke poslove)."

Problem sa ovakvim razmišljanjem je taj da onaj ko u školu ide prvenstveno zato što bježi od određene vrste posla vjerovatno neće biti kvalitetan radnik ni u onome za šta se školuje, ako uopšte i nađe posla. Ne mogu da shvatim kako neko može da dozvoli da mu pokretačka snaga bude bježanje od posla, a ne ljubav prema poslu. Ako neko ide u školu samo zato što tu opciju manje mrzi nego fizički posao, meni je to jako tužna slika. Tačno, ni ja ne radim fizičke poslove sad, ali to nije zato što ih mrzim. Volim ja svakakve poslove, ali trenutno radim nešto što mi se baš sviđa. Ako jednog dana dođe do toga da mi ta opcija ne bude dostupna, biće još mnogo poslova koji me privlače, uključujući i fizičke.

Tačno je da su balkanske ekonomije osakaćene ratom, političkim mahinacijama, nepotizmom, i mnogim drugim uticajima. Ali, čini mi se da je ono što je ipak najviše sakati naš stav prema poslu.

Thursday, November 5, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča treća ili -- Kud svi Turci...

Često dobijam pitanje od ljudi sa Balkana kako započeti školovanje u inostranstvu. Ti isti ljudi su u nevjerici kad im kažem da ja vjerovatno nisam dobar izbor jer je moj obrazovni put u Kanadi bio prilično nesvakidašnji. Prvo, u inostranstvo sam otišao u svojstvu izbjeglice i stalnog iseljenika, a ne u svojstvu studenta. Drugo, moglo bi se reći da sam se, po dolasku u Kanadu, kretao putanjom muve bez glave i samo je sticaj sretnih okolnosti uticao na to da konačno nabasam na univerzitetsko obrazovanje. Međutim, možda ćete vi imati drugačiju interpretaciju istih događaja. Zato ću ih ovdje ukratko opisati pa ako ko iz toga može šta korisno da izvuče, moja misija će biti ispunjena.

Danas, u vrijeme kad je internet dospio u svaki ćošak planete, gotovo je teško povjerovati da prije dolaska u Kanadu, a bilo je to 2001., nisam imao pojma o njenom obrazovnom sistemu i procesu upisa na fakultet. Činjenica je da nisam imao pojma, a nisu imali pojma ni oni s kojima sam bio u kontaktu neposredno po dolasku u Kanadu. U tim uslovima, uradio sam ono što je tada izgledalo najsmislenije--slijedio stope onih koji su došli prije mene.

Oni koji su došli prije mene, a bili su mojih godina, tj. u dvadeset i nekoj, su mahom upisivali vanredne kurseve engleskog, takozvani ESL (English as a Second Language). Tako i ja krenuh na ESL, ali su mi tamo ubrzo potom rekli da je moj engleski prilično dobar i da bi bilo bolje da uzimam srednjoškolske kurseve engleskog i matematike koji bi mi osigurali diplomu srednje škole Ontarija (Ontario Secondary School Diploma).

Ni tu nisam mnogo odstupao od norme jer je većina imigranata mojih godina, a koji su savladali osnove engleskog, upisivala vanredne srednjoškolske kurseve da bi dobila diplomu srednji škole i potom se upisala na neki koledž. Kolež je u Kanadi nešto poput više škole. Traje od jedne do tri godine i uglavnom ljude priprema za neko konkretno zanimanje ili zanat. Ja sam razmiljao o tome da upišem grafički dizajn.

U isto vrijeme dok sam danju pohađao kurseve engleskog i matematike za srednju školu, noću sam radio kao čistač u fabrici auto dijelova od 11 naveče do 5 ujutro. Od 5 do pola osam bih malo dremnuo pa onda u školu. Popodne je slijedio domaći, a poslije par sati spavanja prije posla.

Ti srednjoškolski kursevi engleskog i matematike su mi dobro išli i već se bližilo vrijeme kad je trebalo da dobijem diplomu srednje škole, ali kako je vrijeme više odmicalo, dobijao sam neki neodređeni osjećaj da se ne krećem u pravom smjeru, tj. da cupkam u mjestu. Vremenom je taj osjećaj postao tako snažan da je bio gotovo parališući i, da igrom slučaja nisam sreo dvoje "naših" ljudi koji su znali da me upute na pravo  mjesto, moj život u dijaspori je mogao da ima sasvim drugačiji tok.

Zahvaljujući njima dobio sam priliku da razgovaram sa administratorom za prijem novih studenata na Univerzitetu u Gvelfu (Guelph). Taj sastanak je prošao odlično. Pošto sam u Srbiji bio prilično dobar student, a imao sam sa sobom prevod ocjena sa Šumarskog fakulteta u Beogradu, rečeno mi je da se smatram primljenim pod uslovom da položim test engleskog za univerzitet. Postoje dvije verzije tog testa: TOEFL i IELTS. Ja sam, u novembru 2001., polagao IELTS i položio.

U januaru 2002. godine primljen sam na osnovne studije hortikulture na Univerzitetu u Gvelfu. Imao sam dvadeset tri godine i, mada toga tada nisam bio svjestan, dovoljno energije da završim te osnovne studije, a poslije toga i dosta više.

Tuesday, November 3, 2015

Moje iskustvo iz dijaspore: priča druga ili - Kako otići?

Ovo bi u stvari trebalo da bude priča prva jer hronološki dolazi prije one prve. Za nju sam se odlučio zato što često dobijam pitanje: "Kako da odem iz Srbije." Najkraći odgovor koji bih mogao da dam je--ne znam. Ljudske situacije su različite pa tako da isti način ne "pali" za svakoga. Najbolje što mogu da učinim je da opišem kako sam ja otišao.

Naš proces, a pod "naš" podrazumijevam moje roditelje, sestru od strica i mene, je započeo 1997. godine pozivom rođaka koji su nekoliko godina prije otišli u Kanadu, uglavnom zbog rata bivšoj Jugoslaviji. Iste godine oni su pokrenuli aplikacioni proces za nas četvoro. Mi smo tada imali status "prognanih lica" u Srbiji. Te godine ja sam završavao srednju školu u Kruševcu, a potom sam upisao Šumarski fakultet u Beogradu.

Na tu aplikaciju se nismo mnogo oslanjali jer je to bilo, kako moj otac voli da kaže, "na vrbi svirala." Dakle, živjeli smo normalno, kao da nikad iz Srbije nećemo otići. Ja sam polagao ispite na fakultetu, a roditelji su radili i finansijski mi pomagali. Takav stav je vjerovatno bio ispravan jer su od 1997. do našeg odlaska u Kanadu protekle četiri godine.

1999. zbog bombardovanja Jugoslavije Kanadska ambasada je izmještena u Beč pa je to dodatno usporilo naš aplikacioni proces. Negdje u to vrijeme i mi smo se gotovo potpuno "ohadili" od odlaska, što zbog maratonske dužine procesa, što zbog želje da počnemo rješavati egzistencijalne probleme na duži rok. 

U proljeće 2000. dobijamo pismo iz Beča da, ako smo i dalje zainteresovani za odlazak u Kanadu, treba se javimo u ambasadu u Beogradu za nekoliko mjeseci, kad se ona tamo ponovo preseli. Tako smo i uradili i tada nam je zakazan razgovor. Koliko sam zaključio iz razgovora u ambasadi, bitno je da ljudi nemaju kriminalnu prošlost, da su vični nekom zanatu, da su po prirodi optimisti i da pokažu da imaju dovoljno životne energije i fleksibilnosti da započnu novi život u potpuno novoj sredini.

Poslije razgovora slijedi serija medicinskih pregleda i to je, uglavnom, posljednji korak ka odlasku. Ako medicinski pregledi pokažu da ste dovoljno zdravi, vrata za odlazak su vam otvorena.

Monday, November 2, 2015

Moje iskustvo iz dijaspore: priča prva

Pošto razmišljam o pisanju teksta o mom iskustvu u dijaspori, a lijen sam da odjednom sjednem i to napišem, pisaću prvo ovako, u segmentima, kako mi šta padne na pamet pa ću onda to sve da skupim na jedno mjesto.

Prvo važnije iskustvo koje se dogodilo svakom imigrantu s kojim sam došao u kontakt je da su se nakon nekoliko mjeseci provedenih u novoj zemlji pokajali što su otišli iz Srbije, Bosne, Hrvatske ili odakle su već otišli. To kajanje je, sada znam, posljedica naglog gubitka društvenih veza koje su postojale u staroj domovini. Zapanjujuće je koliko aspekata vlastitog života uzimamo zdravo za gotovo. Društvene veze i osjećaj pripadanja su često nešto što uzimamo zdravo za gotovo, a neophodni su za normalno funkcionisanje svakog čovjeka.

Nego, ja sam sad ovdje započeo misteriju, a nisam je razriješio. Kako to da se svi pokaju odmah po dolasku, a gotovo niko se ne vrati? Ovakvo je bilo moje iskustvo: Nekoliko mjeseci nakon što smo došli, sreo sam dečka (mog vršnjaka) koji je u Kanadi bio već nekoliko godina. On mi je dao sljedeći savjet (parafraziram):

- Prve dvije godine se trudi da ignorišeš osjećaj usamljenosti i nepripadanja. To je normalno i neizbježno. Dakle, ćuti i radi na rješavanju praktičnih problema. Ako i poslije dvije godine jednako budeš osjećao da ti ovdje nije mjesto, onda možda možeš da se zabrineš, ali ne prije.

Poslije mi je gotovo svaki stariji imigrant ispričao sličnu priču.Ne znam da li sam se baš striktno pridržavao tog savjeta, ali sada vidim da je to bio jedan od najkorisnijih savjeta koji sam ikad dobio.

Sunday, October 18, 2015

Dome, slatki dome

Ulazimo u policijsku stanicu u Batajnici koja se sastoji od jedne prostorije u koju se ulazi direktno s ulice.

Policajac: Je l' vam neko rekao da je slobodno?

Ja: Mi, eto, prvo nismo znali pa pitamo, a sad smo dobili i odgovor. Hvala, sačekaćemo napolju.
Izlazimo napolje i čekamo pola sata.
Izlazi drugi policajac i daje znak rukom da uđemo.

Onaj prvi policajac me gleda s podsmijehom: Kako ste to obučeni? Ne dolazi se u šorcu u policijsku stanicu. Znate li da bih sad mogao da vas vratim nazad?

Ja: Nije problem. Mogu ja i da se vratim. 

On nastavlja da pregledava moj pasoš.

Ja: Znate, u mom komšiluku gdje sad živim nije bilo tog pravila u policijskim stanicama pa nisam znao.

Policajac (mi pruža pasoš): Imate pravo da ostanete u zemlji devedeset dana. 

Ja: Je l' to sve ili ima još nešto?

Policajac: To je sve.

Ja: Hvala i doviđenja.

Dome, slatki dome.

Thursday, October 15, 2015

Home, sweet home

August 16, 2015

We are at the police station in Batajnica, a small town in which I lived before I immigrated to Canada fourteen years ago. I came to the police station to complete the so-called residence registration. It is a remnant of the old communist system that used police registration of residence as means of controlling visitors to the country. Now the main purpose of this registration seems to be improving the cash flow for police stations, since you need to pay for this “service”. As my short story will show, some police officers have found other purposes for these registrations of residence. For example, some use them as opportunities to improve their damaged self-esteem.

The police station in Batajnica consists of one room, which is accessed directly from the street. As my aunt, who is my host in Batajnica, and I enter this room that reeked of cigarette smoke and looked like it hasn’t been cleaned in months, the police officer that seemed to be in charge stared at us.

Police officer: "Did anyone tell you that you are allowed to come in?"

Me: "Well, we didn’t know whether or not we are allowed, but now we've got the answer. Thank you, we'll wait outside."

We went out and waited for half an hour on the sidewalk.
Another officer comes out after about half an hour and gives us a hand signal to enter.

The first police officer looks at me with a sneer: “Look at how you are dressed. You can’t come to the police station in shorts and sandals. Do you know that I could send you back now?”

Me: “It's not a problem. I can come back.”

He continues to scan my passport.

Me: "You know, in my neck of the woods police stations don’t have this rule, so I did not know."

Police officer (hands me back my passport): “You have the right to stay in the country for ninety days.”
Serbian police cadets lounging on the steps of a training centre,
pointing guns at the camera in an arrogant pose reminiscent of local gangsters

Me: “Is that all or there's anything else?”

Police officer: That's all.

Me: "Thank you and goodbye."

Some things in Serbia have changed over the years, but police stations are not among those things. Home sweet home!

Monday, August 3, 2015

On tamo hrani svoje konje

Moj djed, Dušan Rajšić, bio je jedan od samo devedeset dvoje logoraša koji su su preživjeli proboj iz nacističkog logora Jasenovac 22. aprila 1945. godine, nakon što je tamo proveo četiri godine. Svi ostali logoraši su tog dana ubijeni. Djed je govorio da je ono što je neke ljude održavalo u životu te četiri godine bilo to što su bili vrsne zanatlije, tako da su bili korisni upravnicima logora. Moj djed je imao dar da razgovara sa životinjama, tako da je bio zadužen za radne konje u logoru. I sami smo se kasnije uvjerili kako su konji do u detalje pratili njegove upute. Djed bi nas djecu ponekad provozao selom u svojim zaprežnim kolima, a za nas je bio pravi doživljaj vidjeti kako konji na njegov najmanji znak tačno znaju šta im je raditi.

1995. godine, kada smo napuštali svoje domove u strahu od odmazde hrvatske vojske tokom operacije Oluja, djed je ovako rekao babi, stricu i njegovoj porodici: "Vi idite, a ja moram da ostanem i nahranim konje." 10. aprila 1996. godine, na godišnjicu nacističke države koja je osnovala Jasenovac, moj djed je pronađen mrtav u svojoj praznoj kući. Kažu da je umro prirodnom smrću. Bez obzira da li je bilo prirodnom smrću ili zato što je neki putnik namjernik bio pretjerano oduševljen proslavom godišnjice, datum njegove smrti je prilično ironičan. Ako postoji raj, siguran sam da moj djed tamo hrani svoje konje. Oh, da, da li spomenuh da mi se sin zove Dušan?

Djed u svome selu

Moja porodica u nekom drugom selu na nekom drugom kontinentu u zaprežnim kolima

Saturday, August 1, 2015

What does Cecil the lion have to do with my uncle's pigs? A lot!

If you have an animal, say a horse, or a zebra, or a cat, or whatever, and you kill it for whatever reason, we can be pretty sure that most people would not complain or, if some people did not want you to kill those animals, they would buy them from you before you killed them.

My uncle, along with thousands of other farmers, kills pigs every year using traditional techniques that are quite painful for the pigs, yet no one ever complained, let alone sent him death threats for his treatment of the pigs. The reason why people would not complain or they would offer money to you not to kill your animals is that people recognize your ownership over those animals. Most people believe that, as long as you own an animal, it is none of other people's business what you do with the animal, unless they can acquire ownership over that animal through voluntary exchange.

On the other hand, when it is not clear who owns an animal, then people are inclined to believe that everyone has some ownership rights over the animal and that it is everyone's business to determine what happens to the animal. Most times, when the government owns a resource, people interpret that situation as everyone owning that resource. So, whenever there is a resource, including animals, that is owned by the government, we can expect most people thinking that they have some right to determine what ought to be done with the resource.

We can apply this to the story about Cecil the lion. Cecil was owned by the government, not you, not me, not your neighbor Jim, but an entity that is supposed to represent the interests of millions of people, including the international community, since that government is bound by international agreements with other countries' governments. Cecil is thus a good example of a resource for which it is not really clear who owns it in the sense of who has the exclusive right to determine what ought to be done with him at any given moment.

Whenever it is not really clear who owns a resource, we can expect conflicts among people. Some people will claim that X should be done with the resource, while others will claim that Y should be done. Both groups will feel equally entitled to determine the fate of the resource and both will feel that their option is clearly superior compared to the other option.

Social scientists have been studying this problem for decades if not centuries, and they found that the solution is to make it as clear as possible who exactly owns the resource. Generally, private ownership is the clearest form of ownership. My uncle's pigs are privately owned, and no matter how intelligent or how cute they look, most people feel that they don't have the right to determine what should happen with those pigs. Even if someone felt strongly about the treatment of the pigs, he would go to my uncle and offer him some sort of a compensation to improve the well being of the pigs.

This theory works for other kinds of animals as well. There is a good track record of wildlife conservation through privatization. Local owners can benefit from hunting or selling the wildlife they own, but they are also interested in the long-term sustainability of their resource. This is why they would not let wildlife populations decline to unsustainable levels.

In the case of Cecil the lion, it seems that the world could have easily collected millions of dollars to pay to the owner not to let the lion be killed--if all the people who expressed their displeasure over the killing of Cecil donated only one dollar. The dentist that killed Cecil could simply not compete with this offer. This would be a far more effective way of protecting the lion than by sending death threats to anyone who thinks about doing a similar thing in the future. The only thing that was missing for this to happen was a clearly defined owner to whom we could send our money. And, imagine all the things that the owner could have done to improve the well being of his wildlife using this money! Instead, we are wasting our time and energy on a public lynch of some dentist.

Friday, July 31, 2015

Belief in God as a rational economic choice

When I was a teenager, I ridiculed those who believed in God. Then, in my twenties, the issue of the purpose became important to me. I realized that, as long as you feel fulfilled, you don't really care about prupose--you simply feel there is one. But, sometimes you don't feel that there is any purpose for you in this universe. If you are a kind of person that cares about purpose a lot, then if you want to keep functioning, you have to make an assumption that there is a purpose, but you are simply not able to perceive it at the moment or ever.

Many people live in conditions that are senseless. Imagine, for example, a child whose whole family gets killed in a war. Or, imagine a person that, due to an unknown defect, is born without arms and legs. It is no wonder that people who go through experiences that make them doubt any meaningful purpose for human life (or for any existence) start assuming that there may well be a purpose beyond their senses, a purpose given by an entity that is beyond our comprehension. This is a rational choice that people make to keep themselves sane.

Then, there are people like Richard Dawkins, who try to annoy the crap out of you by asking you to stop believing in God simply because that idea doesn't make sense to Richard Dawkins, as if his subjective perception is some sort of an objective criterion for truth. If you go and talk to physicists, they will tell you that the idea of a creator, although not a scientific question, is perfectly consistent with what we know about the universe so far. They generally don't like that idea, but they are not denying its logical consistency.

I am not ridiculing people who believe in God anymore because I am not a teenager anymore. I hope that many of our atheists will grow up soon too.

Monday, July 27, 2015

Ovako ću ja proslaviti dvadesetu godišnjicu "Oluje"

Ne sjećam se više tačno šta sam radio trećeg avgusta 1995. Navjerovatnoje je to bila jedna od sljedeće tri stvari jer time sam se najčešće bavio u to vrijeme:

1. Cijeli dan sam proveo u garaži režući željezne cijevi za neki novi projekat, a naveče sam slušao "Nivanu" dok nisam zaspao. Bio sam ubijeđen da je Kurta Kobejna ubila ona rospija i da je to najveća tragedija poslije smrti Džona Lenona.

2. Jutro i popodne sam proveo u garaži, a veče igrajući stolni tenis sa komšijama na improvizovanom stolu koji smo postavili u dvorištu Balobanove kuće. Ljuban (Baloban) je rijetko bio kod kuće, tako da je to bilo idealno mjesto za navijanje tokom igre.

3. Cijeli dan sam proveo u garaži, a veče sam proveo igrajući bilijar u jednom od Petrinjskih kafića sa istim tim komšijama ili možda nekim drugim likovima. Svi smo se znali tako da nije bio problem naći nekoga za partiju bilijara.

Svi znamo u šta se ta idila pretvorila u sljedećih nekoliko dana.

Trećeg avgusta 2015., ako Bog da, moja žena Raynna, koja je tu 1995. provodila slično kao i ja, ali nekoliko hiljada kilometara dalje na sjevernoameričkom kontinentu, leti sa naše troje djece da posjeti mjesto u Srbiji na kojem sam se nastanio poslije tog avgusta 1995. Tu smo stvorili neku novu idilu kojoj se rado vraćamo iz njene rodne grude, a moje nove domovine, Kanade. Mislim da je to idealan neplanski način da se proslavi godišnjica "Oluje."

Sunday, July 19, 2015

Saturday, July 18, 2015

Monday, June 15, 2015

Comfortable socialists in their quest for a clear conscience

Comfortable socialists make up a sizable segment of the Canadian middle class. They are now in their thirties and forties. Their parents were professionals or government employees whose social status was solid and whose incomes were stable and decent. As a result, comfortable socialists grew up isolated from poverty, wars, black markets, “under the table" jobs, drug and alcohol abuse, and similar problems. Most of them are, as the name that I coined for them suggests, passionate socialists in the sense that they support state redistribution of income from the wealthier to the less wealthy. They are also proponents of various state levies on all sorts of goods and services, and all for the sake of "social justice."

Over time, I explored how comfortable socialists see those who are against such government interventions. What I found is that a person who is against government redistribution of property would be viewed as cruel and selfish in the eyes of comfortable socialists. Furthermore, such a person would be labeled as someone who does not know how it is to be poor and as someone who does not sympathize with unfortunate people.

I found this to be a remarkable finding because comfortable socialists themselves do not know how it is to be poor. I doubt that, for example, any of them know how it is not to have a home, to live in someone else’s house as a servant in exchange for food and shelter. This was a way of life for my family for a number of years when we were refugees in Serbia. Also, being officially unemployed for years but unofficially depending on “under the table” work was common for many people there. You get up in the morning not knowing whether or not anyone will call you today to do some work for them. In fact, many new immigrants face similar prospects in Canada as well.

Don’t get me wrong, this is not a terrible way to live your life. In many cases it leads to other opportunities, but even if it didn’t lead any other opportunities, people who live this way tend not to see their lives as something to be ashamed of or something to be desperate about. But, my point is that comfortable socialists don’t have these experiences. They are judging the life of low-income people from their own, comfortable perspective, and it looks terrible to them. My general conclusion is that their vociferous expression of socialist beliefs is a way of trying to feel more comfortable in their own skin and a way of presenting themselves as compassionate people who care about justice.

Ah yes, I forgot to mention, I do not agree with comfortable socialists when it comes to the role of the state in creating the happiness of its citizens. But, make no mistake, I don’t see anything problematic in the desire to help others. What I do see as problematic is that comfortable socialists think that their declarative desire to help is a sufficient reason for forcing redistribution of property onto others. Otherwise, most comfortable socialists show little desire to take initiative and donate their own resources through charity. Moreover, they tend to be eager to seize every opportunity to demand state subsidies for social goals that they think are desirable. They don’t see the subsidy money as something that someone earned through hard work and then and gave it to the government. They see it as a candy store open on a first-come-first-serve basis.

Some people think that this behaviour is hypocritical, but I think that it would be wrong to call it hypocritical. I would not call comfortable socialists hypocrites because I think they see the situation from a different perspective. The fact that they pay their taxes is, in their view, a moral ticket for patronizing others, as well as a ticket to engage in an all-out race for the state money, as long as you can convince yourself that your goal is of a higher social value than the other people’s goals, and it is often very easy to convince yourself of that.

I would like to think that this kind of mentality is not a general social phenomenon and that this is an isolated case. But, I am afraid that this is far from the truth. It seems to me that there are many people who hold similar views as our comfortable socialists. If we follow these views, I am afraid that we would be moving toward a world where we no longer know how to help each other but need the state as a "mediator," and at the same time trying to grab a piece of the taxpayers' money because we believe that we are the ones who know how to spend it best.

Wednesday, June 10, 2015

Zlatne osamdesete?

Koliko puta smo čuli priču o osamdesetim godinama prošlog vijeka kao o periodu blagostanja koje bi potrajalo samo da nije bilo uništeno raspadom bivše Jugoslavije? Na žalost, taj period prividnog blagostanja je bio i period ubrzanog razotkrivanja dubljih ekonomskih problema koji svoje korijene vuku decenijama prije tih, tobože, zlatnih osamdesetih.

Jedan od upečatljivijih simptoma bolesti jugoslovenske ekonomije bilo je ubrzano štampanje dinara, čime su državne agencije pokušavale zakrpiti rastuće deficite. Mada većina nas nije imala priliku da svojim očima vidi kako štamparije novca izbacuju svježe količine bezvrijednih dinara, oni koji su pokušali nešto da kupe van zemlje tim dinarima su se i te kako mogli uvjeriti u vratolomni pad vrijednosti jugoslovenske valute. Na primjer, od 1983. do 1987., vrijednost dinara, u odnosu na švajcarski franak je opala oko 15 puta. 1983. jednim frankom se moglo kupiti oko 50 dinara, a 1987. jedan franak je vrijedio oko 750 dinara. Grafikon dole pokazuje da je pad vrijednosti dinara u odnosu na franak u tom periodu bio gotovo eksponencijalan.

Ako ste pomislili da je oko kraj dinarevih muka, prevarili ste se. To je bio samo početak. Grafikon dole pokazuje period od 1987. do 1989. Crvena linija označava kraj perioda prikazanog na gornjem grafikonu. Pad vrijednosti dinara do 1987., iako strmoglav, gotovo se i ne primijeti kad se usporedi sa periodom između 1987. i 1989. 1987. jedan franak je vrijedio oko 750 dinara, a 1989. čak 80 hiljada dinara.

Poslije ovog strmoglavog pada vrijednosti dinara uslijedio je pokušaj monetarnih reformi vlade Ante Markovića, kada je štampanje dinara obuzdano, a najavljeni su i Markovićevi planovi za restrukturiranje privrede. Ovim bi se postepeno zatvarala preduzeća gubitaši, a radna snaga i resursi preusmjeravali u grane proizvodnje u kojima je Jugoslavija imala kakav-takav potencijal da postigne međunarodnu konkurentnost.

Na žalost, Markovićeve reforme su za tadašnje političke strukture bile previše gorka pilula za progutati, pa je Marković pao u zapećak, a tradicija zataškavanja dubokih ekonomskih problema je nastavljena još neku godinu. Potom je sve eksplodiralo suludim ratom pa nismo ni imali priliku da jasno vidimo rasplet ekonomskog klupka koje je zamršeno još šezdesetih i sedamdesetih. Umjesto raspleta, vidjeli smo kako je to klupko izgorjelo u plamenu.

Friday, March 13, 2015

Državni intervencionizam u (relativno) slobodnoj Kanadi

Objavljeno na: http://uzickanedelja.rs/ekonomija-kanade-i-srbije/

Za mnoge je Kanada simbol obećane zemlje, verovatno čak i više nego što je to njen južni sused. Ovakav stav nije bez osnova. Kanada je materijalno bogata zemlja sa relativno slobodnim društvenim uređenjem, izuzetno raznolika geografski, a i kulturno. Prosečna mesečna neto primanja po domaćinstvu su oko 3700 dolara, što preračunato u dinare iznosi preko 316 hiljada dinara. Što se tiče svakodnevnog života u njoj, imam uglavnom reči hvale, ali, da se ne bismo zadržavali samo na subjektivnim doživljajima koji čitaocu u domovini ne daju ništa konkretno, prikazaću prvo neke osnovne karakteristike ekonomsko-političkog uređenja.

Kanada je federalna država sastavljena od deset provincija i tri teritorije, a ekonomska politika je podeljena između federalne i provincijskih (teritorijalnih) vlada. Federalna vlada kontroliše međunarodnu trgovinu, poresku politiku, regulisanje banaka, poštansku službu i još neke oblasti. Provincije, između ostalih, kontrolišu upravljanje javnim površinama i šumama, zdravstveni sistem, obrazovanje i svojinska prava. Neke oblasti, poput poljoprivrede, ribarstva, transporta, javnih radova i imigracione politike su u zajedničkoj ingerenciji federalnih i provincijskih vlasti.

Iako slovi za zemlju sa popriličnim uplivom države u ekonomiju, indeks ekonomskih sloboda Kanadu stavlja iznad njenog južnog suseda kad je u pitanju većina kategorija ekonomskog poslovanja. Indeks ekonomskih sloboda meri osnovnu slobodu pojedinca da upravlja vlastitim radom i imovinom i to u deset kategorija, od svojinskih prava do preduzetništva. Kanada je na toj listi rangirana kao šesta, dok su Sjedinjene države na dvanaestom mestu. Srbija je mnogo niže—na 95. mestu, posle Ugande, Gambije i Namibije.

Generalno gledano, što je manji nivo uplitanja države u ekonomiju, to je nivo ekonomske slobode viši. U ostatku teksta ću uporediti neke vidove uplitanja države u ekonomiju u Kanadi i Srbiji. Takođe ću opisati detaljnije pravni mehanizam kojim država kontroliše ekonomske aktivnosti u kanadskoj poljoprivredi, jednom od sektora sa najvećim udelom državnih intervencija. To će pokazati da, iako je Kanada rangirana visoko što se tiče ekonomskih sloboda, postoji nemali broj načina na koje je država sveprisutna u gotovo svim sferama ekonomskog života. To nam dalje daje indikaciju o tome koliki nivo državnih restrikcija postoji u zemljama koje su niže na listi ekonomskih sloboda, kao što je na primer Srbija, na svom 95. mestu.

U Kanadi su zdravstvo, obrazovanje, socijalni programi i šumarstvo gotovo pod potpunom državnom kontrolom. U 2013. godini je ukupna budžetska potrošnja na zdravstvo iznosila preko 200 milijardi dolara, što je otprilike jednako bruto domaćem proizvodu svih bivših jugoslovenskih republika zajedno u 2013. godini. Na osnovno i srednje obrazovanje troši se oko 60 milijardi dolara godišnje. Na socijalne službe federalna vlada je utrošila oko 88 milijardi dolara 2009 godine. Za zemlju koja ima stanovnika samo nešto više nego sve bivše Jugoslovenske republike zajedno, ovo su relativno impozantne brojke, bar sa stanovišta prosečnog stanovnika Balkana.

Kanađani ove i druge socijalne programe plaćaju putem raznih poreza: na lični dohodak, na promet, na korporacijski prihod i putem poreza na ime socijalnog doprinosa. Ukupno, Kanadska porodica na poreska davanjaizdvoji 42% od svojih bruto primanja, koja iznose oko šest i po hiljada dolara mesečno.

U poređenju sa poreskim davanjima prosečnog Srbina, ova brojka možda i nije tako velika. Prema srpskom budžetu, Srbi će u ovoj godini na poreska davanja izdvojiti oko 759 milijardi dinara, što je oko 37 hiljada dinara po zaposlenom mesečno, ili oko 53% od prosečne bruto plate iz decembra 2013. Dakle, iako Kanađani izdvajaju ogromne svote zarad održavanja državnog aparata, prosečni zaposleni Srbin izdvaja znatno veći procenat svog imetka u državnu kasu nego prosečni Kanađanin.

I uz relativno izdašno trošenje na zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć, ovi Kanadski programi se suočavaju sa poteškoćama. Zdravstveni sistem se bori sa nedostatkom kapaciteta i dugim listama čekanja. Na primer, prosečan Kanađanin može da računa na oko šest sati čekanja na hitnoj službi, ako nije životno ugrožen. Na operativne zahvate se čeka i preko 40 nedelja, usled čega se mnogiKanađani odlučuju da pomoć potraže u privatnim klinikama u Sjedinjenim državama.

Obrazovni sistem često uzdrmavaju štrajkovi prosvetnih radnika koji žele veće plate i bolje uslove rada. Ovi štrajkovi u poslednje vreme nisu naišli na odobravanje javnosti, čiji je generalni stav da su prosvetni radnici ionako preplaćeni u odnosu na kvalitet usluge koji pružaju. Jedna od osnovnih boljki osnovnog školstva u Ontariju, najmnogoljudnijoj kanadskoj provinciji, je taj što rezultati koje učenici postižu na standardizovanim testovima iz matematike iz godine u godinu opadaju.

Preko 90% kanadskih šuma je u državnom vlasništvu. Država šumu iznajmljuje na korišćenje na određeni vremenski period privatnim kompanijama pod uslovom da implementiraju plan regeneracije šuma. Na godišnjem nivou seče se manje od 0.2% ukupne šumske površine, a ukupna primanja u drvnoprerađivačkom sektoru iznose preko 50 milijardi dolara godišnje—više nego bruto domaći proizvod Srbije, recimo.

Međutim, upliv države u ekonomski život ne završava se na državnomubiranju i trošenju poreskih prihoda i na državnom vlasništvu nad resursima. Postoji čitav splet zakonskih akata i regulativa koje državi daju ovlašćenja za razne direktne ili indirektne oblike preraspodele imovine i prihoda. Da bismo razumeli kako taj zakonski mehanizam preraspodele funkcioniše, fokusiraću se na jedan od komercijalnih sektora koji je verovatno najviše prožet državnim intervencijama—poljoprivrednu proizvodnju.

Prioritet najvećih zapadnih izvoznika hrane, kao sto su SAD i EU, pa i Kanade, je nezavisnost od uvoza prehrambenih proizvoda i zaštita poljoprivrednog sektora kao strateške industrije, a glavna aktivnost provincijskih ministarstava poljoprivrede je nalaženje načina kako preliti što vise javnog novca u džepove poljoprivrednika. Zanimljivo je da je jedan od glavnih, ne tako javno isticanih, motiva za novčanu pomoć agrarnom sektoru od strane države upravo političke prirode – nezavisnost od uvoza u slučaju poremećenih političkih odnosa sa trgovinskim partnerima. Lista ostalih argumenata za uplitanje države u funkcionisanje tržišta poljoprivrednim proizvodima je podugačka. U poslednje vreme se izdvaja i ideja da je seoski način života kulturno dobro i da ga kao takvog treba sačuvati. U Kanadi, SAD i EU farmeri takođe dobijaju značajnu materijalnu podršku na ime zaštite životne sredine i pružanja estetskih vrednosti seoskog pejzaža. Ideja u pozadini ovakve politike je da tržište ne može kompenzovati farmere za sve usluge koje pružaju društvu i zato je tu država da to ispravi. Dakle, ni na zapadu slobodno tržište i ekonomska efikasnost nisu alfa i omega odnosa države prema ekonomiji.

Samo da na momenat zastanem i definišem pojam ekonomske efikasnosti. Jezikom svakodnevice, ekonomska efikasnost, koja osnov tržišne privrede, je ideja da svako proizvodi ono za šta je najsposobniji, a da je slobodno tržište najbolji teren pokazivanje te sposobnosti. Tako, recimo, ako je američki farmer sposobniji od kanadskog u proizvodnji junetine, Kanada bi trebalo da uvozi junetinu iz SAD, a taj neproduktivni kanadski farmer bi trebalo da poveća svoju produktivnost ili promeni profesiju i radi nešto za šta je sposobniji.

Vlade obeju zemalja ipak nastoje da izoluju svoje farmere od jeftinije konkurencije iz uvoza. Poljoprivredna politika Kanade, koju ću pokušati da sumiram u nekoliko sledećih pasusa, se bitno ne razlikuje od politike njenog južnog suseda – bazirana je na direktnoj i indirektnoj preraspodeli resursa ka poljoprivrednom sektoru i maksimalnom mogućem naporu da se ograniči uvoz.

Federalna vlada daje opšti okvir politike, a provincije i teritorije dalje taj okvir prilagođavaju svojim specifičnim političkim ciljevima. Imajući u vidu ukupnu dužinu trajanja države, Kanada ima relativno dugu istoriju poljoprivredne politike. Velika prostranstva na zapadnu zemlje (provincije Saskačevan, Alberta i Manitoba) su u 19. veku bile poprište trke za teritorje između britanskog dominiona Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Ta područja su bila ubrzano naseljavana imigrantima iz istočne Evrope tako što im je država davala besplatnu zemlju za obradu. Jedan od glavnih motiva je bio da se te teritorije nasele pre nego što do njih dopru Sjedinjenih države i tako se položi pravo na taj deo Severne Amerike. Država se, naravno, morala pobrinuti da ti ljudi i ostanu na toj zemlji i odatle je poljoprivreda došla u sam centar zakonskih akata.

Svi važniji problemi poljoprivrednika u posljednjih stotinak i više godina rešavani su tako sto je izglasan zakonski akt koji bi dotični problem trebalo da otkloni. Tako na primer Canadian Western Grain Transportation Act iz 1897. je bio na snazi do 1995, a svrha mu je bila da farmerima iz zapadne Kanade omogući jeftin transport žita u istočne provincije. Sličnim zakonskim aktima su formirana i tela koja su jedina ovlašćena za prodaju pojedinih poljoprivrednih proizvoda kao sto su žitarice, živina, jaja i mleko. Svrha ovih tela, koja se inače nazivaju Marketing Boards, je da farmerima obezbede bolju pregovaračku poziciju u odnosu na velike kupce poljoprivrednih proizvoda.

Uz to što su zakonom definisani načini i tela koja vrše prodaju poljoprivrednih proizvoda prerađivačima, takođe postoje i dodatni zakoni koji omogućuju ovim prodajnim telima da ograniče količinu proizvodnje na nivou države i time povise tržišnu cenu. Ovo je slučaj sa mlekom, živinskim mesom i jajima. Da bi ovi programi funkcionisali potrebno je takođe ograničiti uvoz jeftinijeg mleka, živine i jaja sa svetskog tržišta. Naravno, ta ograničenja su regulisana zakonskim aktima na nivou države. Kanada dozvoljava podmirenje do 5% domaće potražnje za mlečnim proizvodima iz uvoza, a sve preko te količine je oporezovano pod stopom od preko 200%, što efektivno sprečava dalji uvoz. Postoje debate i pregovori na nivou Svetske trgovinske organizacije da se ove restrikcije na uvoz ublaže, ali poslednja runda pregovora traje još od 1996. i nekih bitnijih pomaka još nema na vidiku.

Primera radi, u proteklih četrdesetak godina, proizvodnja mleka u Kanadi je zakonski regulisana na federalnom i provincijskom nivou. Na nivou države proizvodnja je ograničena na oko 80 miliona hektolitara godišnje. Svaka provincija ima tačno definisan udeo u ukupnoj proizvodnji koji ne može da prekorači. Da bi celi sistem funkcionisao, mleko može da proizvodi i prodaje samo farmer koji je registrovan kod svog provincijskog prodajnog odbora i to tačno određenu količinu koja se još naziva i kvota, a izražava se u kilogramima mlečne masti. Svoju ličnu kvotu farmer može uvećati samo ako kupi deo kvote drugog farmera. Ovo je takođe detaljno regulisan proces koji mora da ide kroz provincijski prodajni odbor. Kvota je na početku programa bila podeljena besplatno i iznosila je oko 90% od uobičajene proizvodnje, ali je ubrzo zatim dobila na vrednosti kad je dozvoljena trgovina kvotom između farmera. To znači da su farmeri spremni da plate jedan drugome određenu sumu u razmenu za ustupanje prava proizvodnje određene količine mleka. Trenutno, za pravo proizvodnje dodatnog kilograma mlečne masti, farmeri su spremni da izdvoje od 25 do 35 hiljada kanadskih dolara. Ovo je najočigledniji pokazatelj ekstra-profita u proizvodnji mleka. Taj ekstra-profit je rezultat relativno visoke cene koja je direktna posljedica ograničene ponude. Na posletku, celi ovaj sistem regulativa plaća kanadski potrošač putem povišene cene mlečnih proizvoda. Većina Kanađana je prilično neupućena u ekonomsku politiku i nije ni svesna da za mleko plaća gotovo duplo više nego potrošači u zemljama gde ovakvi programi ne postoje.

Posle svega navedenog ipak treba imati u vidu da je kanadska poljoprivreda, i pored relativne „uljuljkanosti“ u razne zaštitne progrme države, i dalje vrlo produktivna. Samo uporedbe radi, sa otprilike jednakim brojem muznih krava kao i Srbija (oko 1 milion), Kanada proizvede oko 4 do 5 puta više mleka (80 miliona hektolitara u uporedbi sa oko 17 miliona u Srbiji).

Ne bih se stavio na stranu ni zagovornika ni oponenata gore opisanog pristupa ekonomskoj politici jer svaka politika ima svoje dobitnike i gubitnike unutar društva. Namera mi je bila da ilustrujem činjenicu da i visokorazvijene zapadne zemlje, čiji se ekonomski sistem zasniva na tržišnoj privredi, imaju veliki broj državnih restrikcija na tržišno poslovanje.

Prisetimo se da je Srbija mnogo niže nego Kanada na listi poštovanja ekonomskih sloboda građana, a videli smo koliko različitih državnih intervencija postoji u „slobodnoj“ Kanadskoj privredi. To nam nagoveštava da se srpska privreda nalazi pod mnogo obimnijim pritiscima državne intervencije—višim porezima, učestalijim kontrolama cena, kvotama na ponudu proizvoda i usluga (npr. kvote na broj taksi prevoznika) i sijaset drugih nameta.

Sve državne namete neko mora da plati direktno ili indirektno: porezne platiše putem poreza, potrošači putem viših cena i lošijeg kvaliteta proizvoda i usluga ili društvo u celini putem nižih stopa privrednog rasta. Zato, sledeći put kad neki državni funkcioner počne da reklamira neki novi zakon tvrdeći da će on nekome pomoći, prvo se zapitajmo ko će reklamirane posledice tog zakona da plati i koliko.

Monday, February 23, 2015

Da li su usluge privatnika same po sebi skupe?

Zamislite da ste perspektivan automehaničar koji želi otvoriti novi auto servis. Htjeli biste građanima sa niskim prihodima pružiti osnovne usluge popravljanja auta po pristupačnim cijenama. Naplatili biste goli minimum za svoj rad, a koristili biste polovne (ali pristojne) rezervne dijelove. Vaše usluge će biti odlične za ljude koji samo žele održati svoje automobile u voznom stanju još par godina - ništa otmjeno, samo osnovna funkcionalnost.

Pretpostavimo sada da i vaš susjed želi otvoriti auto servis, ali on je pronašao drugačiji poslovni model. On je uspio uvjeriti lokalnu vlast da su automehaničarske usluge osnovno ljudsko pravo i da bi zato trebale biti besplatne za sve. Budući da nitko ne može biti isplativ ako pruža svoje usluge besplatno, i ove "besplatne" usluge se moraju nekako financirati. Vlada i vaš susjed su pronašli šemu financiranja njegovih usluga. Vlada će prikupiti "porez za održavanje automobila" od svih u vašem susjedstvu, bez obzira na njihove potrebe za održavanjem automobila i predati prikupljeni novac vašem susjedu, a on će obznaniti da će pružati usluge besplatnih osnovnih popravaka automobila svakome kome su one potrebne.

Sada se suočavate s problemom. Čak i ako biste naplatiti samo, recimo, 15 dolara po satu za svoj rad i kada biste kupovali najpristupačnije rezervne dijelove, tako da, primjerice, svojim mušterijama naplatite samo 50 dolara za zamijenu prednjeg amortizera, to će i dalje biti mnogo skuplje od nula dolara koje naplaćuje vaš susjed za sličnu uslugu.

Možete pokušati svoj servis učiniti jeftinijim tako što ćete manje naplaćivati za vlastiti rad, ali čak i ako ponudite svoj rad besplatno, još uvijek trebate kupiti zamjenske dijelove. Također, na duge staze vam treba neki izvor prihoda. Dakle, ne možete nuditi svoj rad besplatno zauvijek.

Vidimo da spuštanjem cijene svojih usluga nećete postati konkurentniji u odnosu na svog susjeda. Morate pružiti nešto drugačije, nešto što će privući ljude koji bi željeli platiti za popravak automobila. Možete pokušati pružiti osnovne popravke, ali uz to ponuditi vrhunsku uslugu svojim klijentima. Na primjer, mogli biste biti znatno pristojniji prema korisnicima vaših usluga nego što je to vaš susjed; mogli biste pružiti bržu uslugu; mogli biste dati jamstvo za kvalitet i trajnost usluge itd.
No, da li bi vašim klijentima te posebne pogodnosti značile dovoljno da bi platili, recimo, 50 dolara za njih? Možda neki od njih bi, ali je veća vjerojatnost da bi većina njih radije koristila inferiornu uslugu besplatno nego platila 50 dolara za vrhunsku uslugu. Ne zanoravimo da su to ljudi koji žele golu funkcionalnost. Oni ne brinu previše o dopunama koje ste vi spremni pružiti.
U ovom trenutku shvatate da morate da se usredotočite na neku drugu vrstu klijentele. Vama trebaju ljudi koji ne bi bili zadovoljni uslugom vašeg susjeda, čak i kad je besplatna. Trebaju vam ljudi koji voze nove aute, koji žele popravke ugrađivanjem novih dijelova, a koji također dovoljno vrednuju ljubaznost i pravovremenost usluge da bi za to i platili. Naravno, ova vrsta usluge će biti skuplja od gole funkcionalnosti koju ste planirali pružiti u početku. Napuštate svoj plan za pružanje osnovne usluge i umjesto toga otvarate elitni servis koji nudi vrhunsku uslugu za imućniju klijentelu.
Sada imamo dva automehaničarska servisa u susjedstvu: servis vašeg susjeda koji pruža osnovne usluge besplatno, ali prikuplja porez za održavanje automobila od svih susjeda, i vaš servis koji pruža vrhunsku uslugu visoko platežnim klijentima.
Gledajući ovu situaciju sa strane, a ne znajući razvoj procesa donošenja odluka, mogli bismo pomisliti da su privatne  usluge popravaka automobila same po sebi skupe i da privatnici ne žele pružiti uslugu klijentima sa mnjom platežnom moći. No, to je netočna interpretacija. Poznavanje procesa donošenja odluka koji se odvija u pozadini otkriva da postojanje poreznog financiranja motivira privatnog poduzetnika da napusti svoje prvobitne planove pružanja jeftinih usluga. Umjesto toga, on odlučuje pružiti skuplje usluge. U ovom primjeru private usluge nisu same po sebi skupe. Privatnikova sposobnost da bude jeftin  je ograničena postojanjem poreza kojim se financiraju “besplatne” usluge.
Koristio sam primjer popravaka automobila, ali ovo nije priča o auto-servisima. Ovdje je poruka mnogo uopćenija. Ovo objašnjenje bismo mogli primijeniti na bilo koji proizvod ili uslugu i dobili bismo slične rezultate. Postojanje poreza kojim se financiraju osnovne usluge istiskuje privatno snabdijevanje istom (ili boljom) uslugom i motivira privatne poduzetnike da se usredotoče na kupce sa jačom platežnom moći. Zbog toga su privatne tvrtke naizgled skuplje samo zato što su privatne, ali to je površan dojam. Razumijevanje logike ljudskih izbora koji dovode do ovog ishoda pomaže nam da ne dozvolimo ovom površnom dojmu da nas zavara.

Sunday, December 28, 2014

Are private services inherently expensive?

Imagine you are a promising car mechanic who wants to open a new car repair shop. You would like to provide basic services to low-income citizens at affordable prices. You would charge a bare minimum for your labor, and you would buy used (but decent) replacement parts. This service would be great for people who just want to keep their cars running for a couple more years--nothing fancy, just bare functionality.

Suppose now that your neighbor also wants to open a car repair shop, but he came up with a different business model. He managed to persuade the local government that basic car service is a human right and that it should be provided free of charge to everyone. Since no one can be profitable by providing their service for free, there needs to be some way of funding this "free" service. The government and your neighbor came up with a scheme. The government would collect "the car care tax" from everyone in your neighborhood, regardless of their car care needs and hand the collected money to your neighbor. And, your neighbor would announce that he would provide free basic car service to everyone who needs it.

Now you are facing a problem. Even though you would charge only, say, $15 per hour for your labor and you would buy the most affordable replacement parts, so that, for example, it would cost your customers only $50 to replace their front shock absorber, this would still be much more expensive than $0 charged by your neighbor for a similar service.

You can try to make your service cheaper by charging less for your labor, but even if you provided your labor for free, you still need to buy replacement parts. And, in the long run, you need some source of income. Thus, you can't provide your labor free of charge forever.

So, lowering the price of your service won't make you more competitive compared to your neighbor. You need to provide something different, something that would attract people who would want to pay for car care. You can try providing basic care, but also offer superior customer service to your customers. For example, you could be more polite to your customers than your neighbor; you could provide more timely service; you could provide a warranty on your service etc.

But, would your customers care enough about these extra benefits to pay, say, $50 for them? Maybe some of them would, but it is more likely that most of them would rather receive inferior service free of charge than pay $50 for superior service. Remember, these are people who want bare functionality. They don't care too much about the extras you are willing to provide.

At this point, you realize that you have to focus on a different customer niche. You need people who would not be satisfied with your neighbor's service even if it was free of charge, people who drive newer cars, who want new parts installed, and who also value courtesy and timeliness enough to pay for it. Of course, this kind of service will be more expensive than the "bare bones" service you were planning to provide initially. You abandon your plan to provide basic service and instead open a "high end" repair shop that offers top-quality service for high-paying customers.

Now we have two car repair shops in the neighborhood: your neighbor's shop that provides basic service at no charge to customers, but collects a car care tax from everyone in the neighborhood, and your shop that provides superior care to higher-paying customers.

Looking at this situation without knowing your decision-making process could make one believe that private car repair shops are inherently expensive and that they don't want to provide service to lower-paying customers. But this is an incorrect interpretation. Knowing the unseen decision-making process that was occurring in the background helps us understand that the existence of the tax-funded shop motivated the private shop owner to abandon his plans of providing cheap service. Instead, he decided to provide a more expensive service. In this example, the private shop is not inherently expensive. It's ability to be cheap was prevented by the existence of the tax-funded shop.

I used an example of car repair, but this is not a story about car repair shops. The message here is much more general. We could apply this reasoning to pretty much any product or service, and we would get similar results. The existence of a tax-funded basic service displaces private provision of the same (or better) service and motivates private providers to focus on a higher-paying customer base. This makes private service appear inherently more expensive, but this is only a superficial impression. Understanding the logic of human choices that lead to this outcome helps us understand why we should not be deceived by this superficial impression.

Thursday, December 4, 2014

Do people around you control your mind?

A recent Washington Post article titled "People around you control your mind: The latest evidence" refers to a statistical analysis of the behavior of thousands of airplane passengers and, based on some observed regularities, concludes that you don't control your mind--other people do!

This analysis shows, for example, that people are more likely to get a drink or a snack on the plane if a person next to them gets one first. The study interprets this as evidence that the behavior of people around us controls our mind.

This is, at best, a rushed interpretation, and at worst a logical fallacy. Why? First of all, do you believe in free will, that is, do you believe that you have some say in the way you live your life? If you think you don't, then this is a good spot to stop reading this post. In that case, you should be perfectly fine with the idea that something outside of you controls your mind.

However, if you believe in free will, then there are a few things you might want to notice. First, the claim that other people control your mind misunderstands the relationship between human choice and the objective facts around us. Within the framework of human choice, objective facts do not control our minds; they are simply the raw material that enters our judgment.

You, as an individual with free will, observe the objective facts around you and then use your subjective judgment to evaluate those facts. Your evaluation of the reality around you is up to you. This evaluation determines your actions and thus guides your life path. The objective properties of the world around you matter inasmuch as they are the raw information that enters your subjective judgment.

You might say that this is too extreme. What about, say, food and water; we are surely bound by laws of nature there, you might say. However, even in this extreme case, the laws of nature do not determine our actions, at least in the sense that these laws do not determine our preferences about life and death. It is true that if one wants to live, one has to eat and drink, but it is not implied in the laws of nature that one must want to live. Most of us have had moments in our life when we made a conscious decision to choose life over death. Implicitly, we make that decision every moment of our waking life.

Some individuals, however, have made a different choice. For example, some people sacrifice their own lives to save others. It is also not uncommon that, during wars, people would rather die than be captured by the opposing army. Some people start hunger strikes for political or ideological reasons fully committed to taking their strike to its logical conclusion if their demands are not satisfied.

I avoided including the case of suicide in the above examples because it is commonly believed that suicidal tendencies are an illness with a biochemical background. However, if suicide was completely determined by the objective facts around us and by the natural laws that bind those facts, that is, if our free will had no say in it, then it would be an illusion to believe that suicide prevention efforts prevent anything.

So, how can we explain the fact that people tend to buy more stuff on an airplane when other people around them buy something first without invoking the idea that some people's minds are controlled by other people's actions?

One possibility is that some people simply don't like to be the only ones buying food or drinks on a plane. But, they lack information about other people's preferences, so they wait for others to reveal those preferences. Once someone reveals that he is willing to buy something, the people who don't like being the first movers obtain new valuable information. They then make the choice to buy a snack or a drink based on that information.

In this interpretation, at no pint did the first movers control the minds of people around them. They simply provided the facts that were used to inform the decisions of people around them. These decisions were controlled by the subjective preferences of the people making the decisions, not by the actions of other people.

We simply can't derive metaphysical conclusions using statistical correlations. The fact that some behaviors occur more frequently than others says nothing about our ability to control our actions. It is simply a historical record of our actions, nothing less and nothing more than that.