Friday, March 13, 2015

Državni intervencionizam u (relativno) slobodnoj Kanadi

Objavljeno na: http://uzickanedelja.rs/ekonomija-kanade-i-srbije/

Za mnoge je Kanada simbol obećane zemlje, verovatno čak i više nego što je to njen južni sused. Ovakav stav nije bez osnova. Kanada je materijalno bogata zemlja sa relativno slobodnim društvenim uređenjem, izuzetno raznolika geografski, a i kulturno. Prosečna mesečna neto primanja po domaćinstvu su oko 3700 dolara, što preračunato u dinare iznosi preko 316 hiljada dinara. Što se tiče svakodnevnog života u njoj, imam uglavnom reči hvale, ali, da se ne bismo zadržavali samo na subjektivnim doživljajima koji čitaocu u domovini ne daju ništa konkretno, prikazaću prvo neke osnovne karakteristike ekonomsko-političkog uređenja.

Kanada je federalna država sastavljena od deset provincija i tri teritorije, a ekonomska politika je podeljena između federalne i provincijskih (teritorijalnih) vlada. Federalna vlada kontroliše međunarodnu trgovinu, poresku politiku, regulisanje banaka, poštansku službu i još neke oblasti. Provincije, između ostalih, kontrolišu upravljanje javnim površinama i šumama, zdravstveni sistem, obrazovanje i svojinska prava. Neke oblasti, poput poljoprivrede, ribarstva, transporta, javnih radova i imigracione politike su u zajedničkoj ingerenciji federalnih i provincijskih vlasti.

Iako slovi za zemlju sa popriličnim uplivom države u ekonomiju, indeks ekonomskih sloboda Kanadu stavlja iznad njenog južnog suseda kad je u pitanju većina kategorija ekonomskog poslovanja. Indeks ekonomskih sloboda meri osnovnu slobodu pojedinca da upravlja vlastitim radom i imovinom i to u deset kategorija, od svojinskih prava do preduzetništva. Kanada je na toj listi rangirana kao šesta, dok su Sjedinjene države na dvanaestom mestu. Srbija je mnogo niže—na 95. mestu, posle Ugande, Gambije i Namibije.

Generalno gledano, što je manji nivo uplitanja države u ekonomiju, to je nivo ekonomske slobode viši. U ostatku teksta ću uporediti neke vidove uplitanja države u ekonomiju u Kanadi i Srbiji. Takođe ću opisati detaljnije pravni mehanizam kojim država kontroliše ekonomske aktivnosti u kanadskoj poljoprivredi, jednom od sektora sa najvećim udelom državnih intervencija. To će pokazati da, iako je Kanada rangirana visoko što se tiče ekonomskih sloboda, postoji nemali broj načina na koje je država sveprisutna u gotovo svim sferama ekonomskog života. To nam dalje daje indikaciju o tome koliki nivo državnih restrikcija postoji u zemljama koje su niže na listi ekonomskih sloboda, kao što je na primer Srbija, na svom 95. mestu.

U Kanadi su zdravstvo, obrazovanje, socijalni programi i šumarstvo gotovo pod potpunom državnom kontrolom. U 2013. godini je ukupna budžetska potrošnja na zdravstvo iznosila preko 200 milijardi dolara, što je otprilike jednako bruto domaćem proizvodu svih bivših jugoslovenskih republika zajedno u 2013. godini. Na osnovno i srednje obrazovanje troši se oko 60 milijardi dolara godišnje. Na socijalne službe federalna vlada je utrošila oko 88 milijardi dolara 2009 godine. Za zemlju koja ima stanovnika samo nešto više nego sve bivše Jugoslovenske republike zajedno, ovo su relativno impozantne brojke, bar sa stanovišta prosečnog stanovnika Balkana.

Kanađani ove i druge socijalne programe plaćaju putem raznih poreza: na lični dohodak, na promet, na korporacijski prihod i putem poreza na ime socijalnog doprinosa. Ukupno, Kanadska porodica na poreska davanjaizdvoji 42% od svojih bruto primanja, koja iznose oko šest i po hiljada dolara mesečno.

U poređenju sa poreskim davanjima prosečnog Srbina, ova brojka možda i nije tako velika. Prema srpskom budžetu, Srbi će u ovoj godini na poreska davanja izdvojiti oko 759 milijardi dinara, što je oko 37 hiljada dinara po zaposlenom mesečno, ili oko 53% od prosečne bruto plate iz decembra 2013. Dakle, iako Kanađani izdvajaju ogromne svote zarad održavanja državnog aparata, prosečni zaposleni Srbin izdvaja znatno veći procenat svog imetka u državnu kasu nego prosečni Kanađanin.

I uz relativno izdašno trošenje na zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć, ovi Kanadski programi se suočavaju sa poteškoćama. Zdravstveni sistem se bori sa nedostatkom kapaciteta i dugim listama čekanja. Na primer, prosečan Kanađanin može da računa na oko šest sati čekanja na hitnoj službi, ako nije životno ugrožen. Na operativne zahvate se čeka i preko 40 nedelja, usled čega se mnogiKanađani odlučuju da pomoć potraže u privatnim klinikama u Sjedinjenim državama.

Obrazovni sistem često uzdrmavaju štrajkovi prosvetnih radnika koji žele veće plate i bolje uslove rada. Ovi štrajkovi u poslednje vreme nisu naišli na odobravanje javnosti, čiji je generalni stav da su prosvetni radnici ionako preplaćeni u odnosu na kvalitet usluge koji pružaju. Jedna od osnovnih boljki osnovnog školstva u Ontariju, najmnogoljudnijoj kanadskoj provinciji, je taj što rezultati koje učenici postižu na standardizovanim testovima iz matematike iz godine u godinu opadaju.

Preko 90% kanadskih šuma je u državnom vlasništvu. Država šumu iznajmljuje na korišćenje na određeni vremenski period privatnim kompanijama pod uslovom da implementiraju plan regeneracije šuma. Na godišnjem nivou seče se manje od 0.2% ukupne šumske površine, a ukupna primanja u drvnoprerađivačkom sektoru iznose preko 50 milijardi dolara godišnje—više nego bruto domaći proizvod Srbije, recimo.

Međutim, upliv države u ekonomski život ne završava se na državnomubiranju i trošenju poreskih prihoda i na državnom vlasništvu nad resursima. Postoji čitav splet zakonskih akata i regulativa koje državi daju ovlašćenja za razne direktne ili indirektne oblike preraspodele imovine i prihoda. Da bismo razumeli kako taj zakonski mehanizam preraspodele funkcioniše, fokusiraću se na jedan od komercijalnih sektora koji je verovatno najviše prožet državnim intervencijama—poljoprivrednu proizvodnju.

Prioritet najvećih zapadnih izvoznika hrane, kao sto su SAD i EU, pa i Kanade, je nezavisnost od uvoza prehrambenih proizvoda i zaštita poljoprivrednog sektora kao strateške industrije, a glavna aktivnost provincijskih ministarstava poljoprivrede je nalaženje načina kako preliti što vise javnog novca u džepove poljoprivrednika. Zanimljivo je da je jedan od glavnih, ne tako javno isticanih, motiva za novčanu pomoć agrarnom sektoru od strane države upravo političke prirode – nezavisnost od uvoza u slučaju poremećenih političkih odnosa sa trgovinskim partnerima. Lista ostalih argumenata za uplitanje države u funkcionisanje tržišta poljoprivrednim proizvodima je podugačka. U poslednje vreme se izdvaja i ideja da je seoski način života kulturno dobro i da ga kao takvog treba sačuvati. U Kanadi, SAD i EU farmeri takođe dobijaju značajnu materijalnu podršku na ime zaštite životne sredine i pružanja estetskih vrednosti seoskog pejzaža. Ideja u pozadini ovakve politike je da tržište ne može kompenzovati farmere za sve usluge koje pružaju društvu i zato je tu država da to ispravi. Dakle, ni na zapadu slobodno tržište i ekonomska efikasnost nisu alfa i omega odnosa države prema ekonomiji.

Samo da na momenat zastanem i definišem pojam ekonomske efikasnosti. Jezikom svakodnevice, ekonomska efikasnost, koja osnov tržišne privrede, je ideja da svako proizvodi ono za šta je najsposobniji, a da je slobodno tržište najbolji teren pokazivanje te sposobnosti. Tako, recimo, ako je američki farmer sposobniji od kanadskog u proizvodnji junetine, Kanada bi trebalo da uvozi junetinu iz SAD, a taj neproduktivni kanadski farmer bi trebalo da poveća svoju produktivnost ili promeni profesiju i radi nešto za šta je sposobniji.

Vlade obeju zemalja ipak nastoje da izoluju svoje farmere od jeftinije konkurencije iz uvoza. Poljoprivredna politika Kanade, koju ću pokušati da sumiram u nekoliko sledećih pasusa, se bitno ne razlikuje od politike njenog južnog suseda – bazirana je na direktnoj i indirektnoj preraspodeli resursa ka poljoprivrednom sektoru i maksimalnom mogućem naporu da se ograniči uvoz.

Federalna vlada daje opšti okvir politike, a provincije i teritorije dalje taj okvir prilagođavaju svojim specifičnim političkim ciljevima. Imajući u vidu ukupnu dužinu trajanja države, Kanada ima relativno dugu istoriju poljoprivredne politike. Velika prostranstva na zapadnu zemlje (provincije Saskačevan, Alberta i Manitoba) su u 19. veku bile poprište trke za teritorje između britanskog dominiona Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Ta područja su bila ubrzano naseljavana imigrantima iz istočne Evrope tako što im je država davala besplatnu zemlju za obradu. Jedan od glavnih motiva je bio da se te teritorije nasele pre nego što do njih dopru Sjedinjenih države i tako se položi pravo na taj deo Severne Amerike. Država se, naravno, morala pobrinuti da ti ljudi i ostanu na toj zemlji i odatle je poljoprivreda došla u sam centar zakonskih akata.

Svi važniji problemi poljoprivrednika u posljednjih stotinak i više godina rešavani su tako sto je izglasan zakonski akt koji bi dotični problem trebalo da otkloni. Tako na primer Canadian Western Grain Transportation Act iz 1897. je bio na snazi do 1995, a svrha mu je bila da farmerima iz zapadne Kanade omogući jeftin transport žita u istočne provincije. Sličnim zakonskim aktima su formirana i tela koja su jedina ovlašćena za prodaju pojedinih poljoprivrednih proizvoda kao sto su žitarice, živina, jaja i mleko. Svrha ovih tela, koja se inače nazivaju Marketing Boards, je da farmerima obezbede bolju pregovaračku poziciju u odnosu na velike kupce poljoprivrednih proizvoda.

Uz to što su zakonom definisani načini i tela koja vrše prodaju poljoprivrednih proizvoda prerađivačima, takođe postoje i dodatni zakoni koji omogućuju ovim prodajnim telima da ograniče količinu proizvodnje na nivou države i time povise tržišnu cenu. Ovo je slučaj sa mlekom, živinskim mesom i jajima. Da bi ovi programi funkcionisali potrebno je takođe ograničiti uvoz jeftinijeg mleka, živine i jaja sa svetskog tržišta. Naravno, ta ograničenja su regulisana zakonskim aktima na nivou države. Kanada dozvoljava podmirenje do 5% domaće potražnje za mlečnim proizvodima iz uvoza, a sve preko te količine je oporezovano pod stopom od preko 200%, što efektivno sprečava dalji uvoz. Postoje debate i pregovori na nivou Svetske trgovinske organizacije da se ove restrikcije na uvoz ublaže, ali poslednja runda pregovora traje još od 1996. i nekih bitnijih pomaka još nema na vidiku.

Primera radi, u proteklih četrdesetak godina, proizvodnja mleka u Kanadi je zakonski regulisana na federalnom i provincijskom nivou. Na nivou države proizvodnja je ograničena na oko 80 miliona hektolitara godišnje. Svaka provincija ima tačno definisan udeo u ukupnoj proizvodnji koji ne može da prekorači. Da bi celi sistem funkcionisao, mleko može da proizvodi i prodaje samo farmer koji je registrovan kod svog provincijskog prodajnog odbora i to tačno određenu količinu koja se još naziva i kvota, a izražava se u kilogramima mlečne masti. Svoju ličnu kvotu farmer može uvećati samo ako kupi deo kvote drugog farmera. Ovo je takođe detaljno regulisan proces koji mora da ide kroz provincijski prodajni odbor. Kvota je na početku programa bila podeljena besplatno i iznosila je oko 90% od uobičajene proizvodnje, ali je ubrzo zatim dobila na vrednosti kad je dozvoljena trgovina kvotom između farmera. To znači da su farmeri spremni da plate jedan drugome određenu sumu u razmenu za ustupanje prava proizvodnje određene količine mleka. Trenutno, za pravo proizvodnje dodatnog kilograma mlečne masti, farmeri su spremni da izdvoje od 25 do 35 hiljada kanadskih dolara. Ovo je najočigledniji pokazatelj ekstra-profita u proizvodnji mleka. Taj ekstra-profit je rezultat relativno visoke cene koja je direktna posljedica ograničene ponude. Na posletku, celi ovaj sistem regulativa plaća kanadski potrošač putem povišene cene mlečnih proizvoda. Većina Kanađana je prilično neupućena u ekonomsku politiku i nije ni svesna da za mleko plaća gotovo duplo više nego potrošači u zemljama gde ovakvi programi ne postoje.

Posle svega navedenog ipak treba imati u vidu da je kanadska poljoprivreda, i pored relativne „uljuljkanosti“ u razne zaštitne progrme države, i dalje vrlo produktivna. Samo uporedbe radi, sa otprilike jednakim brojem muznih krava kao i Srbija (oko 1 milion), Kanada proizvede oko 4 do 5 puta više mleka (80 miliona hektolitara u uporedbi sa oko 17 miliona u Srbiji).

Ne bih se stavio na stranu ni zagovornika ni oponenata gore opisanog pristupa ekonomskoj politici jer svaka politika ima svoje dobitnike i gubitnike unutar društva. Namera mi je bila da ilustrujem činjenicu da i visokorazvijene zapadne zemlje, čiji se ekonomski sistem zasniva na tržišnoj privredi, imaju veliki broj državnih restrikcija na tržišno poslovanje.

Prisetimo se da je Srbija mnogo niže nego Kanada na listi poštovanja ekonomskih sloboda građana, a videli smo koliko različitih državnih intervencija postoji u „slobodnoj“ Kanadskoj privredi. To nam nagoveštava da se srpska privreda nalazi pod mnogo obimnijim pritiscima državne intervencije—višim porezima, učestalijim kontrolama cena, kvotama na ponudu proizvoda i usluga (npr. kvote na broj taksi prevoznika) i sijaset drugih nameta.

Sve državne namete neko mora da plati direktno ili indirektno: porezne platiše putem poreza, potrošači putem viših cena i lošijeg kvaliteta proizvoda i usluga ili društvo u celini putem nižih stopa privrednog rasta. Zato, sledeći put kad neki državni funkcioner počne da reklamira neki novi zakon tvrdeći da će on nekome pomoći, prvo se zapitajmo ko će reklamirane posledice tog zakona da plati i koliko.

Monday, February 23, 2015

Da li su usluge privatnika same po sebi skupe?

Zamislite da ste perspektivan automehaničar koji želi otvoriti novi auto servis. Htjeli biste građanima sa niskim prihodima pružiti osnovne usluge popravljanja auta po pristupačnim cijenama. Naplatili biste goli minimum za svoj rad, a koristili biste polovne (ali pristojne) rezervne dijelove. Vaše usluge će biti odlične za ljude koji samo žele održati svoje automobile u voznom stanju još par godina - ništa otmjeno, samo osnovna funkcionalnost.

Pretpostavimo sada da i vaš susjed želi otvoriti auto servis, ali on je pronašao drugačiji poslovni model. On je uspio uvjeriti lokalnu vlast da su automehaničarske usluge osnovno ljudsko pravo i da bi zato trebale biti besplatne za sve. Budući da nitko ne može biti isplativ ako pruža svoje usluge besplatno, i ove "besplatne" usluge se moraju nekako financirati. Vlada i vaš susjed su pronašli šemu financiranja njegovih usluga. Vlada će prikupiti "porez za održavanje automobila" od svih u vašem susjedstvu, bez obzira na njihove potrebe za održavanjem automobila i predati prikupljeni novac vašem susjedu, a on će obznaniti da će pružati usluge besplatnih osnovnih popravaka automobila svakome kome su one potrebne.

Sada se suočavate s problemom. Čak i ako biste naplatiti samo, recimo, 15 dolara po satu za svoj rad i kada biste kupovali najpristupačnije rezervne dijelove, tako da, primjerice, svojim mušterijama naplatite samo 50 dolara za zamijenu prednjeg amortizera, to će i dalje biti mnogo skuplje od nula dolara koje naplaćuje vaš susjed za sličnu uslugu.

Možete pokušati svoj servis učiniti jeftinijim tako što ćete manje naplaćivati za vlastiti rad, ali čak i ako ponudite svoj rad besplatno, još uvijek trebate kupiti zamjenske dijelove. Također, na duge staze vam treba neki izvor prihoda. Dakle, ne možete nuditi svoj rad besplatno zauvijek.

Vidimo da spuštanjem cijene svojih usluga nećete postati konkurentniji u odnosu na svog susjeda. Morate pružiti nešto drugačije, nešto što će privući ljude koji bi željeli platiti za popravak automobila. Možete pokušati pružiti osnovne popravke, ali uz to ponuditi vrhunsku uslugu svojim klijentima. Na primjer, mogli biste biti znatno pristojniji prema korisnicima vaših usluga nego što je to vaš susjed; mogli biste pružiti bržu uslugu; mogli biste dati jamstvo za kvalitet i trajnost usluge itd.
No, da li bi vašim klijentima te posebne pogodnosti značile dovoljno da bi platili, recimo, 50 dolara za njih? Možda neki od njih bi, ali je veća vjerojatnost da bi većina njih radije koristila inferiornu uslugu besplatno nego platila 50 dolara za vrhunsku uslugu. Ne zanoravimo da su to ljudi koji žele golu funkcionalnost. Oni ne brinu previše o dopunama koje ste vi spremni pružiti.
U ovom trenutku shvatate da morate da se usredotočite na neku drugu vrstu klijentele. Vama trebaju ljudi koji ne bi bili zadovoljni uslugom vašeg susjeda, čak i kad je besplatna. Trebaju vam ljudi koji voze nove aute, koji žele popravke ugrađivanjem novih dijelova, a koji također dovoljno vrednuju ljubaznost i pravovremenost usluge da bi za to i platili. Naravno, ova vrsta usluge će biti skuplja od gole funkcionalnosti koju ste planirali pružiti u početku. Napuštate svoj plan za pružanje osnovne usluge i umjesto toga otvarate elitni servis koji nudi vrhunsku uslugu za imućniju klijentelu.
Sada imamo dva automehaničarska servisa u susjedstvu: servis vašeg susjeda koji pruža osnovne usluge besplatno, ali prikuplja porez za održavanje automobila od svih susjeda, i vaš servis koji pruža vrhunsku uslugu visoko platežnim klijentima.
Gledajući ovu situaciju sa strane, a ne znajući razvoj procesa donošenja odluka, mogli bismo pomisliti da su privatne  usluge popravaka automobila same po sebi skupe i da privatnici ne žele pružiti uslugu klijentima sa mnjom platežnom moći. No, to je netočna interpretacija. Poznavanje procesa donošenja odluka koji se odvija u pozadini otkriva da postojanje poreznog financiranja motivira privatnog poduzetnika da napusti svoje prvobitne planove pružanja jeftinih usluga. Umjesto toga, on odlučuje pružiti skuplje usluge. U ovom primjeru private usluge nisu same po sebi skupe. Privatnikova sposobnost da bude jeftin  je ograničena postojanjem poreza kojim se financiraju “besplatne” usluge.
Koristio sam primjer popravaka automobila, ali ovo nije priča o auto-servisima. Ovdje je poruka mnogo uopćenija. Ovo objašnjenje bismo mogli primijeniti na bilo koji proizvod ili uslugu i dobili bismo slične rezultate. Postojanje poreza kojim se financiraju osnovne usluge istiskuje privatno snabdijevanje istom (ili boljom) uslugom i motivira privatne poduzetnike da se usredotoče na kupce sa jačom platežnom moći. Zbog toga su privatne tvrtke naizgled skuplje samo zato što su privatne, ali to je površan dojam. Razumijevanje logike ljudskih izbora koji dovode do ovog ishoda pomaže nam da ne dozvolimo ovom površnom dojmu da nas zavara.

Sunday, December 28, 2014

Are private services inherently expensive?

Imagine you are a promising car mechanic who wants to open a new car repair shop. You would like to provide basic services to low-income citizens at affordable prices. You would charge a bare minimum for your labor, and you would buy used (but decent) replacement parts. This service would be great for people who just want to keep their cars running for a couple more years--nothing fancy, just bare functionality.

Suppose now that your neighbor also wants to open a car repair shop, but he came up with a different business model. He managed to persuade the local government that basic car service is a human right and that it should be provided free of charge to everyone. Since no one can be profitable by providing their service for free, there needs to be some way of funding this "free" service. The government and your neighbor came up with a scheme. The government would collect "the car care tax" from everyone in your neighborhood, regardless of their car care needs and hand the collected money to your neighbor. And, your neighbor would announce that he would provide free basic car service to everyone who needs it.

Now you are facing a problem. Even though you would charge only, say, $15 per hour for your labor and you would buy the most affordable replacement parts, so that, for example, it would cost your customers only $50 to replace their front shock absorber, this would still be much more expensive than $0 charged by your neighbor for a similar service.

You can try to make your service cheaper by charging less for your labor, but even if you provided your labor for free, you still need to buy replacement parts. And, in the long run, you need some source of income. Thus, you can't provide your labor free of charge forever.

So, lowering the price of your service won't make you more competitive compared to your neighbor. You need to provide something different, something that would attract people who would want to pay for car care. You can try providing basic care, but also offer superior customer service to your customers. For example, you could be more polite to your customers than your neighbor; you could provide more timely service; you could provide a warranty on your service etc.

But, would your customers care enough about these extra benefits to pay, say, $50 for them? Maybe some of them would, but it is more likely that most of them would rather receive inferior service free of charge than pay $50 for superior service. Remember, these are people who want bare functionality. They don't care too much about the extras you are willing to provide.

At this point, you realize that you have to focus on a different customer niche. You need people who would not be satisfied with your neighbor's service even if it was free of charge, people who drive newer cars, who want new parts installed, and who also value courtesy and timeliness enough to pay for it. Of course, this kind of service will be more expensive than the "bare bones" service you were planning to provide initially. You abandon your plan to provide basic service and instead open a "high end" repair shop that offers top-quality service for high-paying customers.

Now we have two car repair shops in the neighborhood: your neighbor's shop that provides basic service at no charge to customers, but collects a car care tax from everyone in the neighborhood, and your shop that provides superior care to higher-paying customers.

Looking at this situation without knowing your decision-making process could make one believe that private car repair shops are inherently expensive and that they don't want to provide service to lower-paying customers. But this is an incorrect interpretation. Knowing the unseen decision-making process that was occurring in the background helps us understand that the existence of the tax-funded shop motivated the private shop owner to abandon his plans of providing cheap service. Instead, he decided to provide a more expensive service. In this example, the private shop is not inherently expensive. It's ability to be cheap was prevented by the existence of the tax-funded shop.

I used an example of car repair, but this is not a story about car repair shops. The message here is much more general. We could apply this reasoning to pretty much any product or service, and we would get similar results. The existence of a tax-funded basic service displaces private provision of the same (or better) service and motivates private providers to focus on a higher-paying customer base. This makes private service appear inherently more expensive, but this is only a superficial impression. Understanding the logic of human choices that lead to this outcome helps us understand why we should not be deceived by this superficial impression.

Thursday, December 4, 2014

Do people around you control your mind?

A recent Washington Post article titled "People around you control your mind: The latest evidence" refers to a statistical analysis of the behavior of thousands of airplane passengers and, based on some observed regularities, concludes that you don't control your mind--other people do!

This analysis shows, for example, that people are more likely to get a drink or a snack on the plane if a person next to them gets one first. The study interprets this as evidence that the behavior of people around us controls our mind.

This is, at best, a rushed interpretation, and at worst a logical fallacy. Why? First of all, do you believe in free will, that is, do you believe that you have some say in the way you live your life? If you think you don't, then this is a good spot to stop reading this post. In that case, you should be perfectly fine with the idea that something outside of you controls your mind.

However, if you believe in free will, then there are a few things you might want to notice. First, the claim that other people control your mind misunderstands the relationship between human choice and the objective facts around us. Within the framework of human choice, objective facts do not control our minds; they are simply the raw material that enters our judgment.

You, as an individual with free will, observe the objective facts around you and then use your subjective judgment to evaluate those facts. Your evaluation of the reality around you is up to you. This evaluation determines your actions and thus guides your life path. The objective properties of the world around you matter inasmuch as they are the raw information that enters your subjective judgment.

You might say that this is too extreme. What about, say, food and water; we are surely bound by laws of nature there, you might say. However, even in this extreme case, the laws of nature do not determine our actions, at least in the sense that these laws do not determine our preferences about life and death. It is true that if one wants to live, one has to eat and drink, but it is not implied in the laws of nature that one must want to live. Most of us have had moments in our life when we made a conscious decision to choose life over death. Implicitly, we make that decision every moment of our waking life.

Some individuals, however, have made a different choice. For example, some people sacrifice their own lives to save others. It is also not uncommon that, during wars, people would rather die than be captured by the opposing army. Some people start hunger strikes for political or ideological reasons fully committed to taking their strike to its logical conclusion if their demands are not satisfied.

I avoided including the case of suicide in the above examples because it is commonly believed that suicidal tendencies are an illness with a biochemical background. However, if suicide was completely determined by the objective facts around us and by the natural laws that bind those facts, that is, if our free will had no say in it, then it would be an illusion to believe that suicide prevention efforts prevent anything.

So, how can we explain the fact that people tend to buy more stuff on an airplane when other people around them buy something first without invoking the idea that some people's minds are controlled by other people's actions?

One possibility is that some people simply don't like to be the only ones buying food or drinks on a plane. But, they lack information about other people's preferences, so they wait for others to reveal those preferences. Once someone reveals that he is willing to buy something, the people who don't like being the first movers obtain new valuable information. They then make the choice to buy a snack or a drink based on that information.

In this interpretation, at no pint did the first movers control the minds of people around them. They simply provided the facts that were used to inform the decisions of people around them. These decisions were controlled by the subjective preferences of the people making the decisions, not by the actions of other people.

We simply can't derive metaphysical conclusions using statistical correlations. The fact that some behaviors occur more frequently than others says nothing about our ability to control our actions. It is simply a historical record of our actions, nothing less and nothing more than that.



Saturday, November 15, 2014

The necessary war fallacy


It worries me how militant many people are. It takes so little to persuade them that their existence is threatened and that military action is their only salvation. Although I understand that our brains were hardwired for tribal violence for hundreds of thousands of years because violence was often the best survival strategy, I believe we can consciously rewire them to make them better fit our current needs. And our current need is global peace, not tribal violence.

The most often used defense of war is that it is sometimes the only way of stopping evil. But, this claim is self-defeating. Claiming that war is sometimes the only way of stopping evil people from ruling the world also implies that it is only a question of time until evil people take over. Why? Because we can't assume that the good guys always win.

For example, if we assume that war is necessary only 1% of the time, this means that there is one year of necessary war for every for every 100 years. This also means that there were about 20 years of necessary war since the birth of Christ, and that there will be 20 more in the next 2000 years. That's 40 years of war, or ten four-year wars. How safe is it to assume that all ten of these wars would be won by the good side?

But even if we assume this unlikely outcome, we know that there will always be more necessary wars further in the future. So, if our assumption that war is sometimes necessary to prevent the rule of evil is true, it is statistically inevitable that the evil side eventually wins some of these wars.

If it is true that war is sometimes the only way of fighting evil, then, after the evil side wins, there is no way of persuading that evil side to become good. This means that we would eventually end up with a world ruled by evil.

In Canada, we often hear the following slogan: "They fought so we can be free." Every new generation of school children gets to hear this slogan around Remembrance Day, when Canadians express their gratitude to the their soldiers that fought in the world wars. The fact that the slogan gets transmitted from generation to generation suggests that the argument for fighting in WW1 and WW2 is that if the Germans and their allies won, freedom would have been forever destroyed in all the places they took over.

Fortunately, it is not true that war is ever the only way of fighting evil.

There is an obvious historical example that contradicts this theory. Beginning in 1592, Europeans started invading North America and committing massive genocide of the indigenous population. They were the evil anti-freedom side in this conflict. However, most of us believe that human potential for freedom has not been destroyed in North America, even though the equivalent of the Axis powers conquered this continent.

We may not think that the British invaders of North America were comparable to Nazis, but historical research suggests otherwise:

“Hitler’s concept of concentration camps as well as the practicality of genocide owed much, so he claimed, to his studies of English and United States history. He admired the camps for Boer prisoners in South Africa and for the Indians in the wild west; and often praised to his inner circle the efficiency of America’s extermination – by starvation and uneven combat – of the red savages who could not be tamed by captivity.” -- P. 202, “Adolph Hitler” by John Toland

“over 100 million killed” “[Christopher] Columbus personally murdered half a million Natives” -- American Holocaust by David Stannard

Every time we perform the simplest of tasks, tasks that have minute negative consequences, we consider multiple scenarios, and we pick the scenario that we think is the most favourable or the least painful. But, most people's imagination hits a brick wall when it needs to find more than one possible way of responding to a military intervention. Over eighty million people were killed in the two world wars. I can imagine many scenarios in which there are fewer than eighty million victims. In all of those scenarios, the ideals for which we claim those millions died would still be preserved.
 

Tuesday, November 4, 2014

Three lessons we can learn from the Jian Ghomeshi case so far

1. Seeking acceptance

Ghomeshi's initial lengthy Facebook post "addressing" the allegations of inappropriate sexual behaviour simply screams a desperate need for acceptance. If there is one thing I learned from the Jian Ghomeshi case, it is that I will aim to teach my ("ethnic!?") children not to seek acceptance of "native" Canadians at any cost. If someone sticks their nose in your personal life, you don't justify your personal choices--you tell the nosy person where to go, even if that means you forego acceptance. You don't need those who care about your personal life that much.

2. Public lynch and herd mentality

Apparently, everyone knew about his questionable behavior all along, but no one ever raised their voice because they feared for their careers. This shows that people are not brave enough to confront someone individually, but they are eager to run you into the ground when in a crowd. This makes me wonder who is next in line to be publicly destroyed beyond recognition. Well, at least people are not throwing stones at him.

Activists are racing to use Ghomeshi as a tool for promoting whatever their preferred message in political philosophy. Some are saying he is a symbol of a sexist society, while others are saying that he is a symbol of corporate power. Then there are those who use him as a symbol of the rape culture.
To me, his case is a great example of how quickly and how strongly the emotions of the masses can change from almost infantile adoration to almost infantile hate. This reminds me a bit of how wars start. They start with the seeds of these same emotions in the hearts of the people.

3. He had no friends

Another insight that we can gain from the Ghomeshi case is that he had no friends around him, only people who, in order to promote their own careers, would ignore his problematic behaviour. Friends tell you the truth even when they know you might retaliate against them. Jian, it is better to have only one friend who will stand with you in front of an angry mob than $55 million from CBC.

Now different slime bags are coming out with their "confessions" and their "conscience" and their "analyses" of their own culpability in the whole story. I have a piece of advice for any one of them who wants to earn some respect: Shut up, learn what you can from this, and then act in the future on the basis of what you had learned. The technical term for this kind of bahaviour is--adulthood.

This also reveals that the broader group of people implicated in this situation is lacking one basic lesson--you don't accept favours from people you despise. Sure, that means that you will often forego money, power, prestige, fame, but what you get in return is--freedom, freedom from being manipulated, emotionally blackmailed, harassed, attacked, or associated with the misdeeds of those that you despise. That's a simple rule that even a small child can learn: you don't take candy from bad people.

Sunday, October 19, 2014

Socijalizam kao sredstvo za pranje vlastite savjesti

U posljednjih nekoliko godina se krećem u krugu te neke kanadske više srednje klase. Većina njih je živjela prilično ugodne živote, izolovane od nemaštine, poslova "na crno," zavisnosti od droga i alkohola, i sličnih problema. Takođe, većina njih su, bar deklarativno, vatreni socijalisti u smislu da se zalažu za državnu preraspodjelu zarade u smjeru od bogatijih ka siromašnijima. Zagovornici su i raznih državnih nameta na sve i svašta, a sve zarad "socijalne pravde."

Malo sam ih testirao da vidim šta misle o onima koji su protiv takvih državnih intervencija. Oni bi osobu koja je protiv državne preraspodjele imovine nazvali okrutnom i sebičnom, osobom koja ne zna kako je siromašnima i koja ne saosjeća sa ljudima kojima je život težak. Pošto oni sami ne znaju kako je tim siromašnim ljudima, a ja definitivno znam jer sam najveći dio života bio jedan od njih, i sada nisam jedan od njih baš zato što nisam čekao državnu pomoć, mogao bih da ih bocnem time, ali neću. Neka sami otkriju.

Moj opšti zaključak (u kojem me podržava i draga mi supruga) je da oni tim svojim socijalističkim deklarisanjem u stvari žele da se bolje osjećaju u vlastitoj koži i da žele u javnost da plasiraju sliku sebe kao saosjećajne osobe koja brine o pravdi.

Ah da, zaboravih napomenuti, ja se s njima ne slažem kad se radi o ulozi države u kreiranju sreće svojih građana. Ali, da ne bude zabune, ne vidim ja ništa problematično u njihovoj želji da pomognu nego u tome što misle da je njihova deklarativna želja da pomognu dovoljan razlog da i druge primoraju na preraspodjelu imovine. Inače, ne pokazuju nikakvu želju da samoinicijativno djeluju kroz dobrotvorni rad. Štaviše, gledaju da ugrabe svaku priliku za bilo kakvu državnu subvenciju za naš kooperatvni dječji vrtić. Ja sam asistent blagajnika u toj našoj kooperativi i često me je sramota kakvim oni kombinacijama žele da dođu do državnog novca. Oni taj novac ne vide kao nešto što je neko s mukom zaradio pa dao državi nego kao poslastičarnicu otvorenu za onoga ko prvi dođe.

Neki bi ovakve ljude nazvali folirantima, ali mislim da bi to bilo pogrešno. Ne bih ih nazvao folirantima jer mislim da oni sagledavaju situaciju iz druge perspektive. Oni svoje plaćanje poreza vide kao moralnu propusnicu za popovanje drugima, ali i propusnicu da se upuste u sveopštu utrku za državnim novcem, ako sebe mogu uvjeriti da je njihov cilj društveno-vredniji od nekih drugih ciljeva, a vrlo lako sebe u to uvjere.

Ne bi ovakav mentalitet bio važan društveni problem kada bi ovo bio izolovan slučaj, ali bojim se da nije. Čini mi se da ima mnogo ljudi sa ovakvim pogledom na svijet i da ovakvim mentalitetom idemo u svijet u kome više ne znamo kako sami jedni drugima da pomognemo nego nam treba država kao "posrednik," a u isto vrijeme se otimamo i gložimo za novac poreskih obveznika jer vjerujemo da smo baš mi ti koji znamo kako ga najbolje utrošiti.

Monday, September 29, 2014

Has neoliberalism brought out the worst in us?

I am not a senior professor, neither do I hold a chair position in my department, nor did I publish eight books, like the author of the recent Guardian article, Paul Verhaeghe. But, according to Dr. Verhaeghe, this might actually be a good thing for me. The thesis of his article is that neoliberalism[1] has brought out the worst in people, that it rewards psychopathic personality traits and thus brings people with such traits to the top of the social structure.

Dr. Verhaeghe is, according to most criteria, a successful academic, close to the top of the academic achievement scale and pretty high in the general social structure. To avoid ad hominem criticism, I will assume that Dr. Verhaeghe is an outlier, that he climbed to the top despite the goodness of his heart, and not because of some psychopathic personality traits on his part.

Having this out of the way, I can critique the logic of his argument on its own merit. Dr. Verhaeghe claims that

A highly skilled individual who puts parenting before their career comes in for criticism. A person with a good job who turns down a promotion to invest more time in other things is seen as crazy – unless those other things ensure success.

From this, he concludes that this system rewards career and penalizes one's love for his family. There are at least two problems with this conclusion. First, we don't know how other social systems perform in this regard. Did feudalism favour "success" to a lesser extent than the system Dr. Verhaeghe is critiquing? How about communism? Were there fewer psychopaths at the top of the social structures in the communist/socialist Yugoslavia or the USSR than in the current system?

I don't have quantitative answers to these questions, but neither did Dr. Verhaeghe offer any. I do know however, that the Yugoslav dictator Tito sent about 16 thousand political prisoners to something that looked more like a concentration camp than a prison. No one of the top Yugoslavian political or economic officials complained strongly enough to change this system. Did they exhibit more or less psychopathic tendencies than the people at the top of today's social structures in neoliberal societies?

Second, Dr. Verhaeghe's conclusion assumes that rewards and punishments are objectively determined outside of our minds. This is problematic because, from what we know about the logic of choice, human choice is based on subjective valuations. This means that the definition of success and failure is subjective. Each individual defines her own success. For me, for example, choosing a promotion over spending enough time with my family would be a failure, not success. I value time spent with my family more than a promotion if that promotion implies less family time.

Similarly, I value my family's happiness more than avoiding some stranger thinking I am crazy for choosing family over a promotion. All of us are free to make such choices because the value of alternatives is determined by our own valuing minds, not by the objective properties of the alternatives.

If we followed Dr. Verhaeghe's logic and assumed that the system is causing people to focus on their career rather than on their family, then we also assume that we have no power to change the system. How can I decide that I don't want to be a part of the neoliberal society if my valuation of everything, including that society is not determined by me? If career advancement always represents a reward and more family time always represents a punishment, then what if living in a neoliberal society always represents a reward? Then, even if Dr. Verhaeghe is right, there is nothing we can do about it.

Notes:

[1] This is an unfortunate and often abused term, but let's stick with it without getting into a deeper discussion of its frequent use and misuse.

Thursday, September 25, 2014

Pet katastrofalno loših antigej argumenata


1. Homoseksualnost je odvratna.

Ono čime svake godine započnem predavanje na predmetu o zakonu i normama je da podvučem važnost umjetnosti razdvajanja vlastitih osjećanja i sklonosti od argumentacije koju gradimo. Tako, na primjer, činjenica da meni sama pomisao na to da pomirišem domaći pčelinji med pobuđuje refleks povraćanja nema nikakvog uticaja na to da li ja mislim da drugim ljudima treba ili ne treba da bude dozvoljeno da jedu med ili da promovišu jedenje meda. Slično je i sa seksualnim odnosom između dva muškarca ili dvije žene. Naša lična osjećanja i sklonosti su nebitni kad određujemo da li drugima treba da bude dozvoljeno da upražnjavaju ili promovišu upražnjavanje takvih odnosa.

Kada bismo se vodili svojim sklonostima kao osnovom za postavljanje moralnih normi, postali bismo tirani svima oko nas. Da li stvarno želite da budete tiranin koji će svoje lične, subjektivne sklonosti nametati drugima kao moralnu normu? Kako bi bilo da zabranimo promovisanje meda samo zato što se zakonodavcima povraća od pomisli na med?

2. Homoseksualnost je nenormalna.

Čak i da se složimo da je homoseksualnost nešto nenormalno, opet to ne znači da treba zabraniti njenu afirmaciju. Na primjer, natprosječno inteligentni ljudi su nenormalni. Normalno je da čovjek ima koeficijent inteligencije, recimo, između 70 i 130. Otprilike 95% ljudske populacije je u tom intervalu. Tesla je, po ovom kriterijumu, bio nenormalan. Njegova inteligencija je bila ubjedljivo iznad koeficijenta od 130. On nije bio kao većina ostalih ljudi pa su opet svima puna usta Tesle. Svi se za njega otimaju, a bio je nenormalan da nenormalniji ne može biti.

Dakle, normalnost, kao statistički koncept je potpuno neutralna što se tiče moralne ocjene bilo koje devijacije od norme. S druge strane, ako koristimo normalnost kao sinonim za ono što nam se estetski dopada, vraćamo se na tačku 1.

3. Homoseksualnost je bolest i zato homoseksualce treba liječiti.

Čak i da se složimo da je homoseksualnost bolest ili poremećaj, iz toga ne slijedi zaključak da mi možemo da određujemo da li homoseksualce treba liječiti. Ako je istina da je homoseksualnost bolest, onda je na oboljelome da odluči da li treba da se liječi ili ne. Ja imam ravne tabane pa sam ipak odlučio da taj moj poremećaj ne treba da se liječi.

Oni koji tvrde da je homoseksualnost poremećaj, gejeve bi slali na psihijatrijsko liječenje. Ali, oni koji bi slali gejeve na psihijatrijsko liječenje se upuštaju u jedanu od klasičnih matrica diskvalifikovanja neistomišljenika korišćenu kroz istoriju. Inkvizicija je "istjerivala đavola" iz onih koji se nisu slagali sa ondašnjim crkvenim dogmama. U bivšem SSSR-u su ljudi koji nisu vjerovali u komunizam slani na "psihijatrijsko liječenje". U bivšoj Jugoslaviji su politički neistomišljenici slani na Goli otok na društevno-političko "osvješćivanje."

4. Gejevi ne mogu izroditi djecu i zato su društveno štetni.

Čak i kada bismo se složili da je stvaranje potomstva potencijalno društveno korisno, može se pokazati da je često društveno korisnije nemati potomstvo. Ako, recimo, to potomstvo nanese čovječanstvu više bola nego koristi, ona bi bolje bilo da potomstva nije ni bilo, bar sa stanovišta društvene korisnosti kao normativnog principa.

Mi se svi nadamo da će naša djeca biti dobri ljudi, ali ko nam garantuje da bas to naše, uz svu brigu i ljubav koju mu pružimo, neće postati neki budući tiranin i krvnik, neki budući Staljin, Mengele ili Džek Trbosjek? Eto, tu nas gejevi koji su ostali dosljedni principu nemanja potomstva mogu poklopiti i reci da oni, iako na svijet nisu donijeli niti jednog novog Gandija, bar nisu iznjedrili ni jednog novog Hitlera.

5. Gejevi znaju da ljudi ne vole homoseksualnost i zato su gej aktivisti sami krivi ako ih neko napadne.

Ko god kaže da su gejevi krivi ako ih neko napadne jer su svojom pojavom isprovocirali napad, taj tvrdi da su napadači mašine ili životinje koje nemaju slobodu izbora. Ovaj argument, u stvari, više ljudskosti daje gejevima nego njihovim napadačima. Prema logici ovog argumenta, gejevi imaju moć slobodne volje; oni imaju sposobnost izbora između izlaženja na ulicu i neizlaženja. S druge strane, njihovi napadači su kao neživa materija koja nema slobodnu volju i sposobnost da se suzdrži od reakcije. Oni su kao mašina koja je programirana samo za određenu reakciju. Ako gej izađe na ulicu, napadač mora da reaguje; on nema izbora. Po toj logici, gejevi kontrolišu i svoje postupke i postupke svojih napadača. Gejevi su ljudi, a napadači su samo automatska, refleksna, nesvjesna reakcija.

Ovo je mentalitet pokoravanja fizičkoj sili. A šta ako se sutra nekome ne svidi vaša frizura, način na koji govorite, način na koji se oblačite, način na koji bilo šta radite? Možda se nekome ne svidi uopšte vaše prisustvo na licu Zemlje. Da li to znači da treba da prestanete da postojite samo zato da biste izbjegli batine?

Saturday, September 13, 2014

O nasilju nad gejevima


1. Agresija prema kome ili čemu, zašto?

Zanimljivo je koliko mržnje i bijesa postoji prema tim ljudima koje mi nazivamo gejevima, a da nikakav akt agresije nisu počinili. S druge strane, niko ne baca kamenje na provjerene kriminalce, nasilnike i pljačkaše. Zanima me zašto je to tako. Bez obzira na konkretan razlog, uglavnom se bijes javlja kao reakcija na vlastitu nemoć kontrolisanja svijeta oko sebe. Postavlja se onda pitanje: zašto neke ljude plaši činjenica da ne mogu da kontrolišu svijet oko sebe do te mjere da postaju nasilni?

2. Neženje bez djece u odbrani porodičnih vrijednosti

Nije li ironično da najagresivniji protivnici gej parada opravdavaju svoje nezadovoljstvo brigom za zaštitu porodičnih vrijednosti i nataliteta nacije, a isti ti agresivni protivnici gej parada su, najvećim dijelom, neženje bez djece? Ti mladići u dvadesetim i ranim tridesetim godinama života puni su energije koju strasno koriste za bacanje kamenja i ostalih predmeta na pripadnike gej parada.


Možda bi prikladna kazna za krivično djelo narušavanja javnog reda i mira i fizičkog nasrtanja na nenasilne osobe za ove "branioce porodičnih vrijednosti" bila oko godinu dana nekog rijaliti šoua u kome treba da pomažu samohranoj majci ili udovici u podizanju domaćinsva. Time bi se ovaj bogat izvor energije koji ovi mladići posjeduju, usmjerio ka proizvodnji materijalnih, a možda i duhvnih dobara umjesto što se sada usmjerava ka uništavanju dobara. 

3. Opravdavanje nasilja

Nasilje nije u redu, ali i ti gejevi, šta ima da paradiraju? Mnogi koriste ovakve rečenice. Ako mislite da nasilje stvarno nije u redu, onda se tu diskusija završava. Nasilje nije u redu i tačka. Ako za vas tu nije tačka i u istoj rčenici govorite o tome kako nema potrebe za paradiranjem, onda ste vi apologete (opravdavači) nasilja. Nasilje nije u redu, ali u ovom slučaju, po vama, možda malo i jeste u redu jer su gejevi svojom pojavom, kao, provocirali. Trebali su odmah znati gdje im je mjesto i ne izazivati vraga. Neki razmišljaju otprilike ovako: Šta on ima da paradira, evo ne paradiram ni ja. Da nije paradirao ne bi ni dobio batina. Ovo je mentalitet pokoravanja fizičkoj sili. A šta ako se sutra nekome ne svidi vaša frizura, način na koji govorite, način na koji se oblačite, način na koji bilo šta radite? Možda se nekome ne svidi uopšte vaše prisustvo na licu Zemlje. Da li to znači da treba da prestanete da postojite samo zato da biste izbjegli batine?
 
Nebitno je šta mi mislimo o paradiranju i gejevima, ali je vrlo bitno šta mislimo o nasilju koje se tamo desilo. Zamislite da neko ubije čovjeka koji vam nije baš nešto pretjerano simpatičan. Da li je za vašu ocjenu toga ubistva uopšte relevantno da li vam se ubijeni sviđao ili nije?

Monday, August 25, 2014

Stručnjaci objavili novu analizu uspešnosti akcije Ledeni izazov

Prema najnovijoj analizi istraživača Instituta za društvene akcije iz Padinske Skele, dr. Jovice Uzora i dr. Đure Poštapala, akcija Ledeni izazov (Ice Bucket Challenge) je na teritoriji Republike Srbije podigla nivo svesti o sledećim ključnim društvenim fenomenima:

- o postojanju ženske osobe pod imenom Stanija,
- o rasporedu tetovaža na grudima Čede Jovanovića,
- o postojanju ljudi koji bi se polili kofom ledene vode, a da ne znaju zašto,
- o postojanju ljudi koji uspevaju da za postojanje ženske osobe pod imenom Stanija optuže kapitalizam, socijalizam, ili neki drugi društveni sistem,
- o ceni struje potrebne da se zamrzne jedna "tabla" kocaka leda,
- o postojanju ljudi koji misle da je Ice Bucket Challenge poslednja kap koja će preliti čašu i sve nas pretvoriti u praznoglave potrošačke zombije,
- o postojanju ljudi koji misle da je krajnje vreme da država interveniše i sve nas vrati principima istinske humanosti,
- o postojanju bolesti pod imenom amitrofična lateralna skleroza.

Uzimajući u obzir sve ove rezultate, istraživači su zaključili da je akcija uspela.

Saturday, August 23, 2014

Dragi kritičari Ice Bucket Challenge-a, vi i profesorka Dragićević imate nešto zajedničko

Počinjem ovaj tekst istim pasusom kojim sam počeo, prije godinu dana, osvrt na govor profesorke Dragićević studentima diplomcima Filološkog fakulteta. Počinjem istim pasusom jer je suština onoga što ću sada kritikovati identična suštini problema u profesorkinom govoru. Greška koju i profesorka i oni koje ću sad kritikovati čine je u primjeni marksističke teorije vrijednosti i u nepoznavanju implikacija subjektivne teorije vrijednosti.

Po marksističkoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko se čovjek "namučio" da bi do toga došao. Po subjektivnoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko to čini život drugih ljudi boljim. Tu vrijednost nam drugi ljudi iskazuju time što nam ponude nešto zauzvrat za naš "trud" i "muku". Naučno gledano, subjektivna teorija vrijednosti je logčki tačna, a markisistička je netačna.

U posljednjih nekoliko dana javlja se veliki broj glasnih kritičara humanitarne akcije Ice Bucket Challenge, kojoj je cilj prikupljanje novca za borbu protiv ALS (Amyotrophic lateral sclerosis). Ovi kritičari tvrde da je akcija plod "bolesnog kapitalizma" i da ubija u nama pravi osjećaj empatije prema drugima, dok u isto vrijeme potiče naš egoizam. Po ovim kritičarima, ako nekome pomognemo samo zato da bismo promovisali sami sebe, onda je ta pomoć bezvrijedna. Pomoć mora da bude izraz iskrenog odricanja zarad drugoga da bi bila vrijedna, kažu kritičari Ice Bucket Challenge-a.


Drugim riječima, vrijednost naše pomoći se ne mjeri radošću unesrećenih koji boluju od ALS kad saznaju da im vi financijski pomažete. Vrijednost vaše pomoći, po kritičarima Ice Bucket Challenge-a, se mjeri načinom na koji ste pomogli, mjeri se odricanjem i mukom koju ste uložili da biste nekome pomogli, mjeri se vašim trudom koji ste uložili u uspostavljanje direktne veze sa onim kome pomažete.

Kao i u govoru profesorke Dragićević, nebitno je da li to mučenje i "samoodricanje" da bi se nekome pomoglo na kraju rađa nešto što neko drugi smatra vrijednim. Po logici kritičara Ice Bucket Challenge-a, ako neko ne vidi vrijednost "samoodricanja" koje je potrebno da bi se uspostavila direktna veza sa onim kome pomažemo i da bi se pomoglo bez želje za samopromocijom, onda on nije spoznao prave vrijednosti.

Ostaviću po strani potpuno nejasno pitanje kako mi to možemo objektivno utvrditi da neko pomaže samo radi pumpanja svog ega, a neko drugi uopšte nema na umu svoj ego dok pomaže. Kojim se to instrumentom mjeri ego onoga koji pomaže nekome u nevolji? Ali, kao što rekoh, to nije centralna ideja ovdje.

Centralna ideja je da kritičari Ice Bucket Challenge-a imaju estetske primjedbe na ovu akciju. Njima se ne sviđa forma akcije. To bi bila sasvim legitimna primjedba, ako bi je oni zadržali na nivou ličnog iskustva. Sa estetskog stanovišta, akcija se ne sviđa ni meni, ali to ne znači da ja treba da i od drugih zahtijevam da imaju isti esteski doživljaj. Moj esteski doživljaj ove akcije je subjektivan. Pretvarati se da taj doživljaj ima objektivni značaj i za druge ljude znači počiniti osnovnu grešku pri primjeni teorije vrijednosti.

Ipak, upskos tome što mi je akcija esteski "ružna," ako je izbor između polivanja vodom i time spašavanja života djeteta koje skapava od gladi, čak i ako donator nema nikakvih emocija prema tom djetetu, s jedne strane, i pomaganja komšiji punog srca i duše, s druge, ja bih više cijenio spašavanje djeteta bez emocija. I ova vrednosna ocjena je subjektivna, naravno.

Ali, ne zaboravimo da postoji i još jedna opcija, baš zahvaljujući lakoći korišćenja kamera i interneta--možemo da učestvujemo i u Ice Bucket Challenge-u i u pomaganju komšiji, baš zato što je Ice Bucket Challenge tako jeftin u smislu uloženog novca, energije i vremena.

I za kraj, ako stvarno želimo ocijeniti estetiku ove akcije, treba da znamo nešto i o njenoj istoriji, a tu istoriju je vrlo lijepo opisao Dejan Nikolić:

Prvi Ice Bucket Challenge u ovoj seriji (bilo ih je i prethodnih godina) nije postavio nikakav holivudski selebriti vec pacijent koji boluje od ALS, Pit Frejts (igrac bejzbola kao i Lu Gerig). Izazvao je svoje prijatelje i par bivsih saigraca da sebe poliju ledenom vodom jer ta senzacija kada se misici zgrce pod ledom predstavlja u sekundi ono kako se oboleli od ALS osecaju celog zivota.

Oni su izazvali svoje prijatelje dalje i tako se prosirilo neminovno i do poznatih i tek onda su krenule donacije brzinom kojom idu sada (skoro 45 miliona dolara za nekoliko nedelja).


Sada, kad znamo i ovo, možda će biti zadovoljni i oni kojima je bitno koliko smo se "odricali" i koliko smo svoj ego "zanemarili" pri pomaganju nekome. Mi ostali, kojima je jasno da vrijednost usluge koju nekome učinimo određuje baš ta osoba kojoj pomažemo će i dalje biti drago da i oni koji daju i oni koji primaju imaju koristi od Ice Bucket Challenge-a.

 

Thursday, August 21, 2014

Novo izdanje srpskog Rečnika neće sadržavati reč "osumnjičeni"

Kako javljaju izvori bliski portalu LELE (Loose Ends in Literary Economics), stručnjaci specijalizovanog ogranka Instituta za imenice, zamenice, priloge i predloge u Padežu kod Kruševca odlučili su da se reč osumnjičeni neće pojaviti u novom izdanju Rečnika srpskog književnog jezika. Stručnjaci navode niz veoma jakih argumenata za ovu svoju odluku.

- Ova arhaična imenica se u svakodnevnoj komunikaciji ne koristi već godinama. Za reč osumnjičeni postoji nekoliko savršeno prikladnih i lepih sinonima kao što su monstrum, ubica ili manijak i naš narod je to brzo uočio, kaže za LELE prof. dr. Stevica Pojam. - Jezik živi i razvija se sa narodom koji ga koristi, a rečnici treba da zabeleže i dokumentuju promene u jeziku. Krajnje je vreme da srpski rečnici stanu u korak sa promenama u živom jeziku koji je već odavno reč osumnjičeni izbacio iz upotrebe, nastavlja dr. Pojam.

Ova promena nije samo puka formalnost. Izbacivanjem reči osumnjičeni iz upotrebe postići će se značajna ekonomska ušteda, o čemu nam govori saradnik Instituta za imenice, zamenice, priloge i predloge, ekonomista i pravnik prof. dr. Milomir Tvrdica. - Ova odluka lingvista je korisna jer možemo odmah raspustiti veliki broj sudova i većinu advokata koji su i onako odavno bespotrebni. Narodu je i bez suda savršeno jasno da su „osumnjičeni“ i „ubica“ jedno te isto, a sudovi samo traće novac i vreme na dokazivanje te činjenice, objašnjava dr. Tvrdica i ističe da bi to narodu donelo znatnu uštedu.

- Možda zato i volimo da sudimo drugima pre nego što im sud presudi, a možda to volimo zato da bismo ovim ponašanjem nadomestili osećaj istinske empatije sa žrtvom nasilja, ali to već nije moja specijalnost, to je stvar za psihijatre, nastavlja dr. Tvrdica.


Predrag Rajšić
Bojan Savić

Monday, August 18, 2014

The Fable of the Ant and the Grasshopper in the World of Universal Basic Income (UBI)

The original version of the fable:
 
In a field one summer's day a Grasshopper was hopping about, chirping and singing to its heart's content. An Ant passed by, bearing along with great toil an ear of corn he was taking to the nest.

     "Why not come and chat with me," said the Grasshopper, "instead of toiling and moiling in that way?"
     "I am helping to lay up food for the winter," said the Ant, "and recommend you to do the same."
     "Why bother about winter?" said the Grasshopper; "We have got plenty of food at present." But the Ant went on its way and continued its toil.

     When the winter came, the Grasshopper had no food and found itself dying of hunger - while it saw the ants distributing every day corn and grain from the stores they had collected in the summer. Then the Grasshopper knew: It is best to prepare for days of need.

The new and improved version:

The fable remains the same until the last paragraph. The new and improved last paragraph now reads:

     When the winter came, all the Grasshoppers voted for the political party advocating Universal Basic Income (the UBI Party). Since Grasshoppers were in the majority, the UBI Party won the elections, passed the UBI Bill, and the Ant was forced to provide the Grasshopper with food and shelter for the rest of the winter. When the summer came, the Grasshopper was once again hopping about, chirping and singing to its heart's content. Then the Grasshopper knew: We need the government to provide for the needy.
______________
Disclaimer: Any extrapolations of this story to the human world are solely at the reader's risk. The intended scope of the fable applies only to the world of Ants and Grasshoppers.
 

Saturday, August 9, 2014

Pogledajmo tragediji u oči


Povod za ovaj post je nedavno ubistvo u Srbiji koje je zadobilo neuobičajenu medijsku pažnju. Pošto ni sam nisam imao predstavu koliko je problem nasilnog okončavanja ljudskih života na našim prostorima zastupljen, potražio sam neke opštedostupne statistike.

Najskorija godina za koju postoje podaci o broju stradalih u ubistvima i samoubstvima u svijetu je 2012. Iskoristio sam te podatke da bismo dobili sliku šta se dešava u neposrednom komšiluku. Godine 2012. u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji bez Kosova, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu ukupno je u ubistvima stradalo 338 osoba. To je otprilike jedna osoba dnevno. Dakle, na prostoru bivše Jugoslavije te godine je svakog dana ubijena u prosjeku jedna osoba.

U samoubistvima je, te iste godine, stradalo 3,216 osoba na teritoriji bivše Jugoslavije, izuzev Crne Gore i Kosova, za koje podaci nisu dostupni. Dakle, svakog dana 2012. godine samoubistvo je počinilo, u prosjeku, devet osoba.

Dijagram ispod ilustruje gorenavedene podatke za Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Ove statistike se ne mijenjaju drastično iz godine u godinu, tako da za tekuću godinu možemo očekivati slične rezultate. Ovdje sam naveo samo "gole brojeve" a vama ostavljam tumačenje tih brojeva i eventualnu emocionalnu reakciju.

Moja najupečatljivija reakcija je shvatanje da je danas, negdje na području bivše Jugoslavije, vjerovatno ubijena jedna osoba, a još desetak je počinilo samoubisvo. Sutra možemo očekivati još jedno ubistvo i još desetak samoubistava, a isto tako i prekosutra i svakog sljedećeg dana.


Izvori:
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_intentional_homicide_rate
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_suicide_rate

Sunday, August 3, 2014

A short war story


At 5 am on Friday, August 4, 1995, my mother woke me up with these words:
- Predo, get up. Let's go to the basement. They've started.
By "they" she meant the Croatian army, and by "started" she meant that they stated shelling our town after a few months of ceasefire. But, since we all knew quite well who "they" were and what they might "start," detailed explanations were unnecessary.

We packed a bag of food, a bag of most necessary clothing, we took all the cash we had in the house (which wasn't much) and went to the basement of a nearby unfinished hotel. The basement was two thirds in the ground, and it had concrete walls and three stories of walls above it--it was the best shelter in our neighborhood. Pretty much all our neighbors were there already.

I, being I, and being sixteen, tried to make light of the situation by teasing my mother for being scared.
- Oh, c'mon mom, like it's our first time. We are well trained basement dwellers, well accustomed to dark and damp conditions. Maybe we should start a mushroom business or something like that.
She would just smile and pretend she was enjoying my jokes. But, we both knew that this time it was different. The shelling was frequent and regular, and we could hear it coming from all sides. This time, it was all or nothing.

We teenagers would climb up between the periods of shelling to look at the damage. Two of my friends' houses were already missing their roofs. Later I learned that one of them was still in the house when the shell exploded. He lost all his teeth.

At about 11 am, a man that we knew came with a truck full of people fleeing the fighting in the suburbs of our town. The man was pale and scared.
- Run, they've entered the city and they are cutting people's throats, he said.
Many of our neighbours climbed his truck.
- I have to go home. All our photos are there, my mother said nervously.
- Fuck photos! You don't want to die for photos.
This was the first time I ever swore in front of my mother. I was scared I would lose her. I lost my brother three years before that; I wanted to keep others around me alive at any cost.
She didn't go home. We left our town about half an hour after that, and we never came back. We do take a lot of photos now though and keep them stored electronically on portable devices.


Neil deGrasse Tyson's bad argument for GMOs


This video featuring Neil deGrasse Tyson's response to a GMO critic is making the rounds and it seems to be hailed as a death blow to the critics of the GMO technology. However, this is a bad argument for at least two reasons.
 



First, the GMOs question cannot be solved by natural sciences because natural sciences can't answer the "should" question. We need social sciences for that. Should GMOs be used? Regardless of the scientific claims about GMOs, the answer to this question depends on the theory of ethics or political philosophy we adopt. Tyson's view of social sciences is disappointing, so I wouldn't hang my hat on his arguments for GMOs.

Second, a red flag that his argument immediately raises is that he intentionally avoids to explain why the distinction between artificial selection and transgenics is irrelevant. Those who believe that this distinction is important will see this as a sign of dishonesty.

I work with geneticists. They are always quite explicit in their public relations and state that their technology includes only selection, and not transgenics. This indicates that they are aware of the differences in the public perception of the two, and that it is dangerous for their public image to even try to argue that the distinction is not important.

But Tyson approached this argument as if those who think that the distinction between transgenics and artificial selection is important will automatically agree with his implicit equating of the two. They probably won't and will probably leave this discussion angry.
 
Ultimately, Tyson's "argument" does a huge disservice to the GMO debate. It simplifies the terms of the debate to the point of arrogance, and it treats the critics with dishonesty.  

Militantni gej aktivisti i konzervativni "branitelji" porodičnih vrijednosti, smorili ste i boga i narod


Termin "porodične vrednosti" je jedan od trenutno najnesretnijih termina u srpskom jeziku. Zašto? Zato što ga mnogi uzimaju u usta da bi se potkusurivali sa onima koji ih, na ovaj ili onaj način, nerviraju. Dvije grupe koje su najnotorniji mučitelji i mrcvaritelji pojma "porodične vrednosti" su, s jedne strane, promoteri anti-gej mentaliteta, a s druge strane promoteri gej zajednice. Ovi prvi se plaše da promovisanje gej populacije urušava porodične vrijednosti, a ovi drugi se opet pokušavaju podsmijevati samom konceptu porodičnih vrijednosti. Mislim da su i jedni i drugi promašili metu.

Promoteri anti-gej mentaliteta smatraju da je heteroseksualna porodica neophodan preduslov za ostvarenje bilo kakvih porodičnih vrijednosti. Ako heteroseksualne porodice nema, onda, po ovom shvatanju, ni porodičnih vrijednosti ne može da bude. Po ovoj logici, ljubav, povjerenje, poštovanje, istrajnost u podršci, nesebično davanje, prihvatanje, odricanje zarad partnera ili djece, privrženost, odanost, iskrenost, roditeljska strepnja i briga, i mnoge druge vrijednosti jednostavno nemaju svoj suštinski smisao u homoseksualnoj zajednici.

Promoteri gej zajednice uzvraćaju istom mjerom. Oni pronalaze u dnevnim vijestima slučajeve nasilja u porodici, incesta, mentalnog rastrojstva i zlostavljanja i to sarkastično nazivaju porodičnim vrijednostima. Po njihovoj logici, ovo bi trebalo nekome otvoriti oči i pokazati da tradicionalne porodične vrijednosti u stvari ne postoje, da je to samo šuplja priča onih koji mrze gejeve. Eto, govore oni, nismo mi bolesni nego vi. Vi, heteroseksualci, se međusobno tučete i ubijate, a sve pod plaštom nepostojećih porodičnih vrijednosti.

A gdje je tu mjesto za nas koji ne volimo da tučemo pripadnike drugog pola, grozimo se incesta, a heteroskesualci smo i mislimo da tradicionalne porodične vrijednosti ipak postoje, bar za nas? Ni jedna od ove dvije antagonističke grupe nije ostavila tu mjesta za nas. To je velika šteta, posebno za članove gej populacije jer im je cilj, bar deklarativno ako ne i suštinski, da približe gej zajednicu svijesti opšte populacije.

Sirovim asociranjem nasilja u porodici, incesta i maltretiranja svih vrsta sa tradicionalnim porodičnim vrijednostima se ne pridobijaju srca onih koji nisu nasilni i incestoidni, a vjeruju da svoju sreću mogu da ostvare samo u tradicionalnoj heteroseksualnoj porodici. Takvo sirovo asociranje će prije proizvesti odbojnost, a u najboljem slučaju nezainteresovanost opšte javnosti za gej zajednicu.

Zašto nezainteresovanost? Zato što baš ti promoteri gej zajednice koji koriste sirove asocijacije nasilja i porodičnih vrijednosti time pokazuju nezainteresovanost da razumiju ljude oko sebe. Kad bi pokušali da ih razumiju, možda bi shvatili da mnogi heteroseksualci koji vole svoj (nenasilni i skladni!) porodični život, asociranje nasilja, duševne bolesti i incesta sa porodičnim vrijednostima vide kao uvredu, kao nerazumni nasrtaj na nešto što im predstavlja centralno mjesto u životu. Racionalna reakcija na ovakav površan i bezosjećajan nasrtaj bi bila emocionalno udaljavanje od ljudi koji takve nasrtaje koriste.

Dakle, dragi pripadnici gej populacije, ako želite da pridobijete srce prosječnog građanina zemlje Srbije, kojem je nasilje u porodici jednako odbojno kao i vama, mislim da ćete morati prvo s tim njegovim srcem da se ophodite s poštovanjem. Priznaćete da to nije prevelik zahtjev. Naposljetku, nije li baš to ono što vi od tog prosječnog Srbina tražite--da shvati da u vašem srcu može da postoji ista ljubav koja postoji i u njegovom, da vam vjeruje kad mu kažete da svog partnera volite isto kao što taj prosječni Srbin ili Srpkinja voli svoju ženu ili muža?

Tuesday, July 29, 2014

The absolute advantage fallacy in land use planning

If there is one thing in which I agree with Paul Samuelson, that would be that comparative advantage is the most important but also most misunderstood concept in economics. We know that this concept is not well understood by trade policy designers. That's not a surprise. But, what I came to realize today is that this concept is poorly understood by our land use planners as well.

Land use planners argue that "prime agricultural land" should be zoned for agriculture. But, "prime agricultural land" may also be even "primer" land for commercial buildings or some other purpose. This land may have a comparative advantage as commercial space, despite it being the best agricultural land.

Similarly, even though I may be the best heavy duty industrial cleaner in southwestern Ontario, my comparative advantage is not in heavy duty cleaning but in economic research and teaching. Just because I am a "prime industrial cleaner" does not mean that I have to be legally required to be an industrial cleaner. Just because some land is "prime agricultural land" does not mean that this land has to be legally zoned as farmland.